AzurTours > Novosti > Jordan – zemlja bogate povijesti

Jordan – zemlja bogate povijesti

Bliski istok

Svjetske destinacije

Za svetu rijeku Jordan, u kojoj je Ivan Krstitelj krstio Isusa, je čuo skoro svatko. Za istoimenu državu – puno manje ljudi. A da vam netko kaže kako Jordan ili punim imenom Hašemitska kraljevina Jordan ima toliko toga za vidjeti da bez problema konkurira Svetoj zemlji u svojem neposrednom susjedstvu – e, za to zna doista tek ponetko.

Iskrojena je kad su europske kolonijalne sile nakon završetka Prvog svjetskog rata među sobom dijelile teritorije nekadašnjeg Otomanskog carstva – izvjesni g. Sykes za Britansko carstvo i g. Picot za Francusku su potegnuli granice novih država na komadu papira, bez da su sami ikad uopće posjetili taj dio svijeta. Vulgarno rečeno, nisu imali blagog pojma što uopće rade.

Rezultat toga znamo svi, već desetljećima – permanentna nestabilnost i problemi, zemlje nastale tom podjelom, od Iraka pa nadalje, su od osnutka praktički više vremena provele u ratu nego u miru.

S jednom iznimkom – Jordanom.

Jedino je Jordan od svih tih zemalja uspio postići i zadržati stabilnost, izvući se iz beskrajnih ratova, pronaći zajednički jezik sa svim susjedima, nakon čega jedino Jordan već 50-ak godina stoji kao ponosni kontrast svim drugim arapskim državama regije.

Kako god to uzeli, definitivno nije malo postignuće! A kad tek vidite što vam sve ova gostoljubiva zemlja ima za ponuditi…

S 4 milijuna stanovnika, glavni grad Jordana Amman podsjeća na gomilu sivih kockica posloženih po okolnim brdima. Grad je većinom moderan – iliti, u našem kontekstu, ima malo toga za razgledati, ali zato je izvanredan za shopping s cijenama boljim nego u Dubaiju ili drugim razvikanijim shopping-destinacijama Bliskog istoka (svejedno, obavezno se morate cjenkati, kao i svuda na Bliskom istoku).

To naravno ne znači da nema ništa što bi vrijedilo vidjeti, naprotiv!

Grad je osnovan u helenističko doba, tad pod za nas prilično začudnim imenom Filadelfija – ne, nema veze s onom Filadelfijom danas u SAD-u, nego s time da ga je osnovao Ptolomej II Filadelf, helenistički vladar Egipta makedonskog podrijetla (i predak čuvene kraljice Kleopatre).

Kasnije su ga preuzeli te dograđivali drevni Rimljani, od čega su ostala uščuvana dva kazališta – veliko „Rimsko kazalište” i odmah kraj njega manji Odeon (oba su iz rimskog doba), pa onda još k tome stara gradska citadela – naseljena od pamtivijeka, danas ima ostatke hrama Herkula, te jordanski Arheološki muzej.

Kao posebnu zanimljivost, u arheološkom muzeju ćete naći reljefe iz doba prve islamske dinastije Umajada.

Danas je u islamskoj umjetnosti prikazivanje ljudi zabranjeno, te se smatra da je tako bilo od pamtivijeka – međutim, u palačama Umajada sve vrvi od ljudskih lica u reljefima, a ponegdje se nalaze čak i freske žena u nekoj starinskoj verziji bikinija.

A nitko pri zdravoj pameti ne bi mogao tvrditi da su Umajadi bili išta drugo nego pravovjerni muslimani.

Pa što da onda čovjek tu misli…

U doba klasične antike, današnjim Jordanom se protezala Kraljevska cesta, oko koje se razvio Dekapolis – savez deset gradova smještenih uz ovu rutu. I Amman svojedobno je bio jedan od tih deset gradova.

Jerash, udaljen pedesetak kilometara od Ammana, je najbolje očuvan svih njih deset. Originalnog imena Antiohija na Zlatnoj rijeci, ovo je jedan od najbolje očuvanih antičkih rimskih gradova uopće – čime je zaslužio nadimke „Pompeji istoka” i „Grad tisuću stupova.” Šetajući se njegovim toliko prepoznatljivo rimskim građevinama, lako moguće da ćete na par sati zaboraviti da ste uopće na Bliskom istoku.

Madaba, jordanski gradić nedaleko Ammana, je poznat po svojim ostacima iz doba Bizanta te iz prve islamske kalifske dinastije Umajada, uz tu specifičnost da su navedeni ostaci svi redom – na podu. Radi se naime o mozaicima. Najljepši od svih je na podu pravoslavne crkve, takozvana „Mapa iz Madabe”: radi se o detaljnom prikazu drevnog Jeruzalema s okolicom, onako kako je izgledao u 6. stoljeću nove ere.

U Starom zavjetu piše kako je planina Nebo bila mjesto s kojeg je Mojsije pred smrt pokazao Izraelcima Obećanu zemlju Kanaan. Kršćanska tradicija smatra da je ovdje i pokopan, ostale o tome još raspravljaju. Miris borova, lagani povjetarac, te još k tome pogled s uzvisine na dolinu rijeke Jordan, Jerihon te dobar dio Izraela kao na dlanu – bio netko vjernik ili ne, planina Nebo doista ima neki posebni duhovni „štih” kojeg je teško opisati riječima, ali zato lako i ugodno doživjeti.

Kako nas je planina Nebo vodila u doba Starog zavjeta, tako nas posjet Keraku transportira ravno u doba križarskih ratova. Iako je sagrađen u potpuno drugom „ključu”, zidine ovog utvrđenog križarskog grada su monumentalnošću na razini dubrovačkih – a jednako je očigledno, kao i kod dubrovačkih, da nisu građene tek da impresioniraju, nego radi funkcionalnosti – zato da bi izdržale gotovo nezamislivu opsadu.

Sredinom 12. stoljeća ga je dao sagraditi križarski velikodostojnik, koji je imao za jednog križara prilično začudno ime Pagan(us) Majordom (s obzirom da „paganus” na latinskom znači – poganin!)

Najpoznatiji križarski gospodar Keraka bio je Raynald od Châtillona. Neki povjesničari ga smatraju jedinim križarskim velikodostojnikom koji je pokušao spriječiti ujedinjenje lokalnih muslimanskih država pod Saladinom; drugi pak smatraju da se radi o krvavom pljačkašu koji je svojim katastrofalno lošim vojnim savjetima indirektno pridonio padu križarskog Jeruzalema i kojeg je vlastita sklonost krvavoj pljački došla glave – čak je i Saladin, inače poznat po viteštvu prema križarskim protivnicima, u njegovom slučaju „pukao” pa mu osobno odrubio glavu.

Ako ste gledali filmski spektakl „Kraljevstvo nebesko”, upoznali ste fikcijsku verziju Raynalda kao glavnog negativca u filmu.

A u čast Keraku ipak treba reći kako mu zidine ipak nikad nisu probijene – posada se predala nakon nekoliko mjeseci, jer ih jednostavno nije bilo dovoljno – previše ih je izginulo u bitci kod Hattina, istoj onoj koja je Reynalda koštala glave, a križare Jeruzalema.

Dragulj u kruni Jordana je drevni skriveni grad Petra, jedno od novih sedam svjetskih čuda. Posjetitelje tu najprije dočekuje uski, visoki kanjon u pustinji, kojeg se prelazi pješke ili na konju. Kako krenete kroz taj kanjon, sve će vam se činiti da se visoki kameni zidovi s obje strane sve više zatvaraju – čovjek očekuje da će se uskoro naći tek pred krajem kanjona i kamenim zidom. Međutim, nakon skoro kilometar, na crti svjetlosti koju vidi pred sobom se počne nazirati nekakav obris koji podsjeća ne nešto grčko ili rimsko. Ubrzo nakon toga, kanjon prestaje jednako naglo kao što je i počeo, a posjetitelj se nađe na čistini pred prizorom koji zaustavlja dah.

Tu se naime nalazi ono što je iz kanjona izgledalo tek kao obris – čuvena „Riznica”, golemo pročelje u perfektnom grčko-rimskom stilu klasičnog hrama, međutim ne izgrađeno, već cijelo iskipareno u živoj ružičastoj stijeni, iz jednog jedinog komada kamena.

A to je tek početak – desno od Riznice se otvara pogled na veliku udolinu, prirodnu utvrdu okruženu brdima sa svih strana, s nebrojenim pročeljima izrezbarenim u ružičastom pješčenjaku, kazalištem, ostacima kamenih građevina – tu bi čovjek doslovno mogao lutati danima, a da još toga ostane za vidjeti.

S obzirom na to koliko je Petra poznata te impresivna, zaprepašćuje koliko se malo o njoj zapravo zna. Počevši davno prije nove ere, sagradili su je Nabatejci, jedno od arapskih nomadskih plemena, kao utvrdu i centar trgovine. Usmjeravajući vodu koja se slijevala s okolnih brda, pretvorili su je u umjetnu oazu, koja je cvjetala najprije pod nabatejskim, a kasnije rimskim vladarima, sve dok iz nepoznatih razloga nije odjednom napuštena, te ostala u potpunoj opskurnosti sve dok ju nisu ponovno „otkrili” europski avanturisti početkom 19. stoljeća.

I to je više-manje sve što se zna – za ovako impresivno mjesto, zapisi o Petri su šturi ili nepostojeći. Zato se radi i o jednom od najmisterioznijih drevnih mjesta Bliskog istoka – dapače, svako malo se u Petri otkrije nešto potpuno nepoznato i neočekivano, najrecentnije 2016. godine, kad je preko snimki iz satelita i dronova identificiran monumentalni plato preko kojeg su i posjetitelji i arheolozi hodali desetljećima bez da su uopće primijetili da tu nešto ima, a kamoli da bi tek znali što je to moglo biti.

Neki arheolozi čak tvrde da je Petra možda pravo mjesto Muhamedovog rođenja, te da je današnja Meka zapravo premještena na lokaciju u Saudijskoj Arabiji nekoliko stoljeća kasnije, uslijed lokalnih međusobnih ratova među muslimanima.

Možda je i to točno, a možda nema veze s vezom – kad se radi o Petri, sve je moguće, tko će ga znati…

Uglavnom, prepustite se slobodno mašti na volju, tu usred ove mistične, drevne simfonije u ružičastom kamenu!

Grad Aqaba je otprilike jordanski Neum. Kad su potezane kolonijalne granice država, lavovski dio obale Crvenog mora je pripao Egiptu i Saudijskoj Arabiji. Kako bi to značilo da Jordan i Izrael potencijalno ostaju bez direktnih izlaza na Crveno more, brže-bolje su izmišljeni ne jedan, nego dva „Neuma”, u smislu komadića obale Aqabskog zaljeva – onaj izraelski (Eilat), te odmah do njega onaj jordanski (Aqaba).

Kao šlag na kraju, tu je još i pustinja Lawrencea od Arabije – Wadi Rum. Arapska riječ „wadi” doslovno znači kanjon ili suho riječno korito, a Wadi Rum-u također znaju tepati zovući ga i „Mjesečeva dolina.”

Ako su Petru stvorili ljudi, Wadi Rum je čisto kiparsko remek-djelo prirode, pustinja okružena predivnim kamenim brdima (Lawrencea od Arabije su okolna brda podsjećala na bizantsku arhitekturu) točno onako kako si ju zamišljamo na filmu – što ne čudi s obzirom da je Wadi Rum ujedno i jedna od najpopularnijih lokacija za snimanje pustinjskih scena u hollywoodskim filmovima, gdje je ovaj jedinstveni pejzaž „glumio” štošta – od sebe samoga u „Lawrenceu od Arabije”, pa sve do Marsa u filmovima „Marsovac” i „Crveni planet.”