AzurTours > Novosti > Portugal – kutak Mediterana na Atlantskom oceanu

Portugal – kutak Mediterana na Atlantskom oceanu

Europske destinacije

Riječ Portugal potječe iz rimskog doba, i znači otprilike „galska luka” (PORTVS CALE, s time da su antički Rimljani i zvuk „g” i zvuk „k” pisali kao „c”).  Portugal je zemlja paradoksa – izrazito mediteranska atmosfera, iako se država cijela smjestila na obali Atlantskog oceana, daleko izvan Herkulovih stupova, to jest Gibraltarskog tjesnaca.

Izrazito katolički, svejedno vuče veliku količinu utjecaja i iz arapskog svijeta sjeverne Afrike – portugalski i zvuči slično španjolskom (te su donekle i međusobno razumljivi, kao recimo hrvatski i slovački), ali zato puno guturalniji portugalski izgovor dosta toga duguje i arapskom jeziku.

Današnji europski stereotip za Portugalce je da „baš i nisu od tehnike” – a opet, prvi od svih Europljana su baš Portugalci brodovima krenuli u istraživanje i kolonizaciju prekooceanskih krajeva, i time pokrenuli doba velikih geografskih otkrića. U ranoj povijesti je područje današnjeg Portugala bilo naseljeno iberskim Keltima. Latinsko ime Portugala – Lusitania – dolazi od imena najpoznatijeg od lokalnih keltskih plemena, Luzitanaca. Zatim su tu došli najprije Kartažani, pa Rimljani, pa onda germanski narod Suebi (od čijeg imena potječe i naša riječ „Švabo”), koji su ovdje u 5. i 6. stoljeću nove ere zasnovali Kraljevstvo Sueba. Po osnivanju islama, 711. godine iz Sjeverne Afrike pristiže vojska muslimanske dinastije Omajada, čime najveći dio današnjeg Portugala postaje dio muslimanske iberske pokrajine Andaluzije („Al-Andalus” na arapskom), te takvim ostaje sve do sredine 13. stoljeća.

U međuvremenu, na neosvojenom sjeveru 1139. godine Afonso Henriques, grof od Portugala, u bitci kod Ourique-a pobjeđuje muslimansku vojsku dinastije Almoravida. Vojnici ga poslije bitke aklamacijom proglašavaju za prvog kralja Portugala.

Novo kraljevstvo slijedećih stotinjak godina provodi u stalnim ratovima protiv muslimanskih Maura, postepeno si tako povećavajući teritorij do osvajanja Algarve-a na jugu 1249., čime teritorij Portugala otprilike dobiva konačni oblik koji zadržava sve do danas.

U 15. stoljeću, princ Henrik Pomorac („Infante Dom Henrique, o Navegador” na portugalskom) započinje istraživanja i osvajanja krajeva dalje od Iberskog poluotoka, čime od cijele Europe najprije u Portugalu počinje europsko Doba otkrića.

Nakon što je Vasco da Gama pronašao pomorski put do Indijskog oceana oko Rta dobre nade, ono će preko unosne trgovine začinima iz današnje Indonezije Portugal kratko vrijeme učiniti najutjecajnijom državom Europe, te cijeli svijet upoznati s imenom do tad opskurnih Portugalaca.

Kad se radi o Portugalu, treba krenuti od grada u kojem je cijela priča počela.

Porto je naime izniknuo baš na mjestu gdje se nekad nalazio starorimski „Portus Cale.” Godine 1387. je ovdje uspostavljeno savezništvo između Portugala i Engleske, koje je na snazi sve do danas, kao najstariji još uvijek važeći međunarodni ugovor.

Grad tada postaje centar brodogradnje i izvoza vina, a građani Porta dobivaju nadimak „jedači tripica”, po najdostupnijoj jeftinoj hrani koja je ostajala lokalnom stanovništvu, s obzirom da je meso obično bilo namijenjeno izvozu.

Danas je Porto velegrad s više od 2 milijuna stanovnika. Srce grada je povijesna četvrt (na listi Svjetske baštine UNESCO-a), a srce te četvrti je predio Ribeira na obali rijeke Douro – tu ćete zamijetiti sklonost Portugalaca da zgrade boje u neočekivane jarko-pastelne nijanse boja, što je jednako karakteristično za Portugal koliko i burek za Bosnu.

Preko rijeke se uzdiže most Dom Luis-a – tu ćete primijetiti još jednu općenito portugalsku specifičnost: mostogradnju na što vrtoglavijim visinama.

Za ljubitelje dobre „kapljice” ovaj grad nudi posebni enološki napitak koji je po njemu dobio i ime. Porto, portugalsko vino fortificirano vinjakom, je prema priči izumljeno u kontekstu izvoza vina u Englesku. Kako je taj pomorski put dug u slučaju nepovoljnog vremena, znalo se dogoditi da prilikom transporta vina „prokisnu”. S obzirom da bi malo koji uživatelj vina bio jednako spreman platiti i za ocat, to je onda riješeno dodavanjem vinjaka, koji je štitio vino prilikom transporta brodovima, a kako je time nastali novi napitak dolazio iz Porta, tako je po njemu širom svijeta i dobio ime.

Coimbri je najstarije sveučilište portugalskog govornog područja, osnovano krajem 13. stoljeća. U međuvremenu je preraslo u glavnu gospodarsku granu Coimbre, a šireći se je asimiliralo dosta zgrada originalno drukčije namjene, uključujući i staru kraljevsku palaču koja se ovdje nalazila. Danas je to zato dinamičan grad mladih, pravi studentski.

Fatima je mjesto koje je, prema priči, dobilo ime prema maurskoj princezi koju je portugalski vitez Goncalo Hermigues oteo, da bi se ona kasnije zaljubila u njega i prešla na kršćanstvo kako bi se mogli vjenčati.

Međutim, ovo mjesto je svjetski poznato postalo tek 1917. Grupa djece je te godine ovdje vidjela ukazanje Bogorodice, vidjeli su ju šest puta a ona im je pritom povjerila i nekoliko tajni.  Jedna od njih je bila da će do novog ukazanja doći 13. listopada 1917. Gomila ljudi koja se skupila za tu prigodu je svjedočila „Sunčevom čudu”(„milagre do sol”), kad je Sunce desetak minuta „plesalo” po nebu mijenjajući pritom i oblik i boju – žuta, plava, ljubičasta.

Nakon tog događaja je crkva proglasila događaje istinitim, a „Fatimsku gospu” koju su vidjela djeca službeno prepoznala kao Bogorodicu. Otad do danas je Fatima odredište nebrojenih hodočasnika.

Papa Ivan Pavao II je bio uvjeren da je treća fatimska tajna predvidjela neuspjeli pokušaj atentata na njega 1981. godine, kad je preživio nakon što ga je atentatorov metak pogodio, ali je pri tome promašio sve vitalne žile i organe.

Batalha (na portugalskom „bitka”) je gradić poznat po monumentalnom dominikanskom samostanu izgrađenom u stilu kasne gotike. Međutim, nikakva suhoparna kategorizacija ne može čovjeka pripremiti na takav doživljaj! Samostan Batalha je doslovno poezija u kamenu. Gotika je često sumorna ali ne i ovdje – tu je sve razigrano, a opet nevjerojatno precizno i kvalitetno – kamen je tako vješto oblikovan u nebrojene ukrase i detalje da se čini lakim poput čipke, nadmašujući igrom šara i oblika čak i najsuptilnija djela arapskog ili indijskog klesarstva, ostavljajući promatrača u nevjerici – ta zar doista kamen može biti toliko prozračan?

Potpisniku ovih redaka je, subjektivno, Batalha najljepši i nekako srcu najdraži od svih samostana koje je ikad vidio.

Tu se među grobnicama portugalskih kraljeva nalazi i grobnica princa Henrika Pomorca, čovjeka koji je učinio više nego itko drugi da pokrene Doba otkrića.

Glavni i najveći grad Portugala Lisabon je doslovno grad-feniks. Naime, iako je Lisabon naseljen od antičkog doba, te iako je zahvaljujući otkrićima i trgovini začinima tijekom 16. stoljeća kratko bio najbogatiji centar Europe, od Lisabona iz tog doba je ostalo vrlo malo.

1. studenog 1755. godine Lisabon je pogodio jezivi potres, popraćen tsunamijem i poslije velikim požarima. Ova prirodna katastrofa je potpuno uništila 85% starog Lisabona. Grad je zato praktički cijeli morao biti izgrađen ispočetka. To je i učinjeno, u stilu koji se nadovezuje na moderni Pariz (široke avenije s puno trgova i zelenila), ali je zato prepoznatljivo portugalski, dok lagano brdovita konfiguracija terena takvoj arhitekturi dodaje poseban „štih.” Također, nove zgrade su planirane da budu što otpornije na potrese. U četvrti Baixa tako možemo vidjeti zgrade izgrađene posebnom metodom „pombalinskog kaveza”– opskrbljene drvenim okvirima koji pospješuju otpornost na potrese dajući zgradama elastičnost.

Na sjevernoj obali ušća rijeke Tejo, na mjestu gdje su nekad kretali i vraćali se brodovi prekooceanske trgovine, u četvrti Santa Maria de Belém („Sveta Marija Betlehemska”) danas nalazimo najljepše spomenike Lisabona.

Padrão des Descobrimentos, to jest Spomenik otkrićima, je moderno stiliziran monument koji u kamenu prikazuje toranj, valove i grb Portugala, dok sa obje strane ima rampe s kipovima ukupno 33 Portugalca posebno zaslužnih za Doba otkrića. Uz spomenik su dvije armilarne sfere – stara alatka za navigaciju koja se nalazi i na zastavi i grbu Portugala.

Tu je zatim mramorni toranj Belém, to jest Belemski toranj, remek-djelo manuelinske arhitekture iz 16. stoljeća, originalno zamišljen i kao utvrda i kao ceremonijalna vrata Lisabona.

U blizini je još i samostan svetog Jeronima, u kojem se nalazi grob najčuvenijeg od svih portugalskih istraživača, Vasca da Gama-e.

U konačnici, tu je četvrt Alfama, jedina koja nije uništena u velikom potresu. Lako ćete ju prepoznati po uličicama krivudavim poput onih u arapskim gradovima – što i nije toliko čudno, s obzirom da ime „Alfama” dolazi od arapske riječi „al-hamam”, to jest kupelj.

Fado je glazbeni smjer koji se smatra srcem i dušom portugalske kulture. Nema bolje ilustracije onog što Portugalci zovu „saudade”, to jest osjećaj melankolije nad lijepim iskustvima koja su sad prošla ili su negdje daleko. Melankolične pjesme koje vuku podrijetlo iz kolonijalnog doba su počele kao lamentacije portugalskih žena nad više godina odsutnim muževima koji borave negdje daleko u bijelom svijetu istražujući ga te uspostavljajući portugalsko kolonijalno carstvo.  Fado je stigao i do naših krajeva, jer je jedan od vrhunskih glasova fada današnjice i popularna zagrebačka pjevačica Jelena Radan. Iako je fado u potpuno drugom ključu, svejedno ima nekih dodirnih točaka i s bosanskim sevdahom – tako da bi se dalo nagađati da je tu svoj trag pomalo ostavila i islamska kultura. Najpoznatije mjesto u Portugalu za poslušati fado je lisabonska četvrt Barrio Alto.

Kad je George Gordon, Lord Byron, čuveni engleski pjesnik romantizma, izjavio da je portugalska Sintra po njegovom mišljenju najljepše mjesto na svijetu, time je definitivno dokazao svoju naklonost pozitivnom kiču. To naravno ne znači da Sintra nije lijepa, naprotiv. Kad bi Gianni Versace bio grad, bio bi Sintra. Tu se miješaju baš svi zamislivi građevni i dekorativni stilovi, s rezultatima koji estetski variraju od začudnih promašaja estetike, pa sve do jednako začudnih uspjeha gdje iz potpunog stilskog nereda svejedno mimo logike izranja nešto posebno lijepo. Kome je takva šarolika raznolikost po volji, uživat će u cijeloj Sintri, a posebno u palači Pena, najrazigranijoj i najšarenijoj od svih začudnih građevina Sintre.

Za one koji pak preferiraju stilsku konzistenciju u umjetnosti, Sintra također nudi ponešto starijih zgrada, te čaroliju portugalskih višebojnih pločica. Keramičke pločice su naime također posebnost Portugala, i još jedan detalj koji ga povezuje s arapskom kulturom Magreba. S time da, mora se naglasiti, takvih polikromnih pločica kakve tradicionalno proizvode Portugalci nema nigdje drugdje na svijetu, tu su Portugalci doista velemajstori. A nigdje u Portugalu opet nema tako impresivnih pločica kao u Sintri.

Cabo da Roca, to jest „Rt klifova”, je najzapadnija točka kontinentalne Europe. Sav u granitnim klifovima većinom visokim više od stotinu metara, sa svjetionikom kao zaštitnim znakom, ovo je mjesto pejzaž nevjerojatne ljepote. Kupanja tu baš i nema, unatoč tome što podno klifova ima i pješčanih plaža, jer su atlantski valovi za to obično jednostavno preveliki. Na stanici autobusa će vas tu vjerojatno dočekati portugalske bake-leblebdžijke, to jest prodavačice raznoraznih grickalica. Ako želite, u blizini možete kupiti i personalizirani certifikat da ste posjetili ovu najzapadniju točku kopna europskog kontinenta.

Cascais je najmondenije ljetovalište Portugala, otprilike portugalski Monaco, mjesto koje posjećuju plemstvo i najbogatiji.

Estoril, koji se nalazi unutar općine Cascais, je pak portugalski Monte Carlo unutar portugalskog Monaca. Golema marina za jahte, divovski casino, pista za utrke Formule 1 (doduše, sad otvorena samo za motocikle jer je bila preopasna za Formulu 1)– sve je to tu.

Na kraju, valja spomenuti i portugalsku kuhinju. Nama poznati ukusi Sredozemlja se tu kombiniraju s egzotičnim začinima koji su dolazili prekomorskom trgovinom. Ukoliko volite bakalar, tu ćete ga pronaći na sto načina. Prilog uz većinu jela su obično grah i riža.

A ima i jela koja su očigledno inspirirana hranom portugalskih kolonija – na primjer odrezak u umaku od kave (utjecaj Brazila), ili pak raznovrsni zalogaji „na brzinu”, kao recimo pohane kuglice od bakalara, koje idejom možda podsjećaju na španjolski „tapas”, ali zato izvedbom vuku na južnokineski „dim sum”(utjecaj Macao-a, nekadašnje portugalske kolonije na kineskoj obali).

U svakom slučaju, u Portugalu definitivno nećete ostati gladni!