Starodrevno. Monumentalno. Piramide, faraoni, mumije, hramovi. Mitska rijeka Nil, davateljica života usred pustinje. Božanstva sa životinjskim glavama. Zemlja iz koje je Mojsije poveo Židove u Obećanu zemlju Kanaan.
Mitska rijeka Nil, žila kucavica koja od pamtivijeka tu omogućuje ljudski život plodnošću usred pustinje.
Malo koja zemlja ima takvu turističku auru kao što ju ima Egipat – dapače, radi se o prvoj destinaciji organiziranog modernog „egzotičnog” turizma na svijetu, još od devetnaestog stoljeća naovamo.
Kako uopće pojmiti koliko dugo traje kontinuitet egipatske civilizacije?
Drevni Egipat je imao staru, srednju, te novu državu. Ta “nova” je završila s Kleopatrom.
Više je godina prošlo od izgradnje piramida u Gizi do doba kad su živjeli Julije Cezar i Kleopatra, nego od doba Cezara i Kleopatre do danas.
I to ne tek neznatno više – razlika je tu dobrih petstotinjak godina – otprilike kao razlika između današnjice i doba kad su živjeli Kolumbo i Vasco da Gama.
A svi znamo da se otad nije promijenilo ništa… ili ipak možda jest?
Koja transformacija perspektive!
Za početak naše avanture po Egiptu, dobro došli u najveću i najužurbaniju košnicu Afrike.
Kairo, glavni grad Egipta, je ujedno najveći grad Afrike, kao i najveći grad arapskog svijeta – šira gradska zona ima skoro 20 milijuna stanovnika, s time da nitko ne zna točno koliko. Vreva je ovdje doslovno neopisiva.
Grad je kontinuirano naseljen još od faraonskog doba, a dugi niz stoljeća je glavni grad cijele zemlje.
Taj stari, a opet po egipatskim mjerilima skoro pa potpuno novi grad najbolje dočarava gradska citadela – započeo ju je graditi još čuveni kurdski muslimanski vladar Saladin, onaj koji je izbacio križare iz Svete zemlje, u 12. stoljeću.
Kao poseban kuriozitet i veza s našom regijom, tu je vladala i posljednja egipatska kraljevska dinastija Hedivi, koju je osnovao Muhamed Ali, inače rođeni Albanac.
Egipatski muzej u Kairu je najbolja ilustracija dubine i bogatstva povijesti drevnog Egipta – jednostavno je O-gro-man, s velikim “O”! Da bismo ga pomnije pregledali, trebali bi tjedni i tjedni.
Najpoznatiji izložak je, naravno, Tutankhamonova zlatna pogrebna maska – ikonički predmet toliko fascinantan ljepotom i kvalitetom da je svatko čuo za njega. A pri tome treba imati na umu da je Tutankhamun bio potpuno opskurni faraon – grobnica mu i jest ostala neopljačkana dobrim dijelom zato što je izbrisan iz službenih lista faraona.
Možemo se onda zapitati kako bi tek izgledale grobnice najpoznatijih faraona, da nisu kroz stoljeća sve redom opljačkane.
Na katu Egipatskog muzeja se pak nalazi – dodatna blagajna, za dio izložbe dostupan tek uz doplatu.
Čovjek bi pomislio da tako nečeg – doplata usred muzeja – nema čak ni kod nas u, recimo, Dubrovniku. Međutim, to što se ovdje doplaćuje doista vrijedi vidjeti! Jedinstveno iskustvo – u školi naime svi učimo o gomili drevnih vladara, ali jedino ovdje ih možemo doista vidjeti uživo!
Jer, iako su grobnice najvećih faraona sve redom opljačkane još u davnini, mumije nekih od najpoznatijih faraona su ostale očuvane, i one se čuvaju u ovom dijelu muzeja.
Tu su tako Ramzes II glavom i bradom (a s obzirom da je skoro svaki treći kip u Egiptu njegov, dade se lijepo ustanoviti koliko su ga beskrajno “uljepšavali” na kipovima).
Zatim legendarna kraljica Hatšepsut. Nju su pak stručnjaci jedva identificirali genetski – svi ju, logikom povijesnih priča, zamišljaju kao veliku ljepoticu, a mumija pokazuje da je barem u kasnijim godinama bila toliko korpulentna “debeljuca” da su i stručnjaci godinama mislili kako se radi o mumiji dojilje nekog faraona koja je greškom završila među faraonskim mumijama…
Eh, zamislite samo kad bismo tako mogli vidjeti kako su doista izgledali Džingis-kan, Hamurabi, Nabukodonozor ili koji god drevni vladar – ali je tako nešto moguće jedino ovdje, s faraonima u Egipatskom muzeju!
Ljudi obično misle da su piramide negdje usred ničega, negdje tamo daleko u pustinji. Ništa ne bi moglo biti dalje od stvarnosti. Piramide i sfinga su na pješčanoj uzvisini, tako da ih se uz puno truda može fotografirati tako da daju dojam da su negdje usred pješčanog ničega – što fotografi u pravilu rade i danas.
Piramide su naime usred grada – Kairo je odavno prerastao i okružio mjesto gdje se nalaze – a sfinga – ta opjevana, misteriozna skulptura – od svih stvari na ovom svijetu gleda baš i upravo ravno u restoran Kentucky Fried Chicken!
Tu su najpoznatija od svih piramida – Keopsova, pa onda tek nešto manja Kefrenova (a s obzirom da je Kefrenova locirana na najvišem dijelu uzvisine, posjetitelji ih obično na prvi pogled pomiješaju – međutim, lako ih je razlikovati: Keopsova piramida nema na vrhu ostatak uglačane kamene oplate pri vrhu, a Kefrenova ga zato ima).
A gdje je to zidanje piramida uopće počelo? Za to se ide u drugi dio Kaira, danas zvan Sakara, na mjestu najstarije faraonske prijestolnice Memfisa.
Ova velika nekropola sadrži najstariji sačuvani kompleks kamenih zgrada na svijetu, koji je ujedno i najstarija sačuvana piramida – Stepenasta piramida kralja Djosera, koju je za njega projektirao arhitekt Imhotep, prvi imenovani inženjer u povijesti, kasnije i sam štovan kao božanstvo arhitekture.
Djoserov kip je u Egipatskom muzeju, i ujedno je prvi staroegipatski kip u prirodnoj veličini.
Sama piramida je, za razliku od onih u Gizi, stepenasta poput zigurata; zapravo se vidi kako su graditelji došli na ideju kroz gradnju četvrtastih grobnica ravnog krova, takozvanih mastaba. Jedna ogromna mastaba za temelj, povrh nje nešto manja, povrh te pak još manja – i, korak po korak, eto nam stepenaste piramide!
U piramidi pak doista vrijedi pogledati reljefe – žive scene iz svakodnevnog života, fizionomije (pune usne, tupi nosevi) različite već i od kasnijih staroegipatskih, a kamoli današnjih.
Neki od reljefa su unakaženi grafitima – uz malu napomenu da su najstariji od tih grafita negdje iz 13. stoljeća prije nove ere.
A to onda i tim grafitima daje vlastitu povijesnu patinu – s obzirom da su otprilike iz doba Trojanskog rata, ono skoro kao da piše “Agamemnon je bio tu”, ili možda “Paris voli Helenu” ?
Od Kaira i najsjevernijeg dijela Egipta, sad skačemo daleko na jug, uzvodno.
Asuan je mjesto na jugu Egipta, danas najpoznatije po brani koja je u drugoj polovici 20. stoljeća stvaranjem akumulacionog jezera Nasser potpuno promijenila ovaj dio Egipta.
U faraonsko doba tu je pak bio slap – katarakt – na Nilu, mjesto gdje se pretovarivala roba za transport uzvodno ili nizvodno – s obzirom da vjetar na Nilu gotovo uvijek puše uzvodno, jedrilice su nosile robu uzvodno, a sama struja Nila je robu nosila nizvodno.
Faraoni su odavdje dopremali najkvalitetniji kamen za svoje brojne spomenike.
Međutim, uz svu ljepotu ovdašnje povijesti, Asuan nudi još nešto sasvim posebno.
Potpisniku ovih redaka je to najljepši pejzaž Egipta, a i jedan od najljepših pejzaža na ovom svijetu uopće.
Svjetlucava plava traka Nila, povrh nje intenzivno zelenilo prepuno palmi uz obalu, a povrh toga se još nadvijaju goleme pješčane dine pastelnih boja. Povrh svega toga – nebo na kojem se stalno smjenjuju predivne boje, plavetnilo neba koje prelazi malo u ljubičastu, malo u ružičastu, malo u narančastu – neponovljivo!
Tko želi – a potpisnik ovih redaka bi to svakome preporučio – može iz Asuana još otići nekih tri sata vožnje na krajnji jug zemlje, gdje se, na obali akumulacionog jezera, praktički na granici sa Sudanom, nalazi legendarni hram Ramzesa II, Abu Simbel.
Četiri golema kipa (naravno, izrazito uljepšanog) Ramzesa II tu čuvaju ulaz u ogromni oslikani podzemni hram.
A ovo mjesto kao niti jedno drugo ujedinjuje drevni i moderni aspekt Egipta – čuveno još od davnina, skoro je izgubljeno zauvijek prilikom gradnje Asuanske brane – bilo bi potopljeno.
Međutim, radi toga je cijeli hram, komad po komad, izrezan iz originalne stijene, pa onda u potpunosti rekonstruiran na sigurnom, na obali novonastalog akumulacionog jezera.
Monumentalnih hramova u Egiptu definitivno ne manjka, ali ovo je jedini koji se doslovno i prošetao s jednog mjesta na drugo.
Naravno, niti jedno putovanje Egiptom nije potpuno bez krstarenja Nilom.
Luksuzni brodovi-hoteli prometuju od Asuana sve do Luksora, uz svakodnevna iskrcavanja i razgledavanja faraonskih hramova, pa sve do Luksora.
Luksor je zapravo drevna egipatska Teba, drugi veliki glavni grad iz faraonskog doba, prijestolnica Nove države drevnog Egipta. Tu ćete tako naći Amonov hram u Karnaku, najmonumentalniji od svih, koji je u faraonsko doba mnogoboštva dugi niz stoljeća funkcionirao otprilike kao neki staroegipatski Vatikan. Stupovi ovdje imaju vrhove u obliku stilizirane biljke papirusa – jer su stari Egipćani smatrali da je sav život na Zemlji potekao iz močvare papirusa.
Obavezno se navečer prošećite korzom uz obalu, u doba kad su svi hramovi osvijetljeni, za poseban noćni dojam ove drevne metropole.
Tu su zatim “Memnonovi kolosi” – dva golema kipa nekad poznata po neobičnom tugaljivom zvuku koji su proizvodili u određeno doba dana (na žalost ili na sreću, zvuk je prestao otkad su kipovi popravljeni), pa hram kraljice Hatšepsut (sjećate li je se iz Egipatskog muzeja?) te odmah pokraj puno manje očuvani hram osnivača egipatske Srednje države – čovjeka čije je ime toliko komplicirano da je radilo probleme nebrojenim generacijama školske djece – zvao se, naime, pazite sad ovo: Mentuhotep Nebhepetre!
Pa nek’ zapamti tko može… ?
Na koncu, kao kruna doživljaja Luksora, tu je i Dolina kraljeva – razvedena udubina među brdima, cijela ispresijecana grobnicama faraona Nove države.
Tu je Randolph Carter pronašao netaknutu grobnicu kralja Tutankhamona sa svim njezinim divotama, a tu su, odmotane i bez ukrasa, pronađene i sve mumije najpoznatijih faraona koje se čuvaju u Egipatskom muzeju – netko ih je, tko zna kad i pred kakvom opasnošću, sklonio u jednu od manje poznatih grobnica, gdje su i pronađene.
Od piramida pa do Doline kraljeva, time ste doživjeli cijeli klasični Egipat!
Rekao bih vam da ga nikad ne zaboravite – kad ne bih znao da za to nema nikakve potrebe.
Tko jednom doživi Egipat, zauvijek ga nosi sa sobom, sa smiješkom veselja!