Opći opis i zemljopisne zanimljivosti
Otkrijte povijest Malte! Ova država je otočni arhipelag koji se nalazi u samom centru Sredozemlja. Zapravo se sastoji od tri otoka: najveći je sama Malta, manji ali također naseljen je Gozo, smješten sjeveroistočno od otoka Malte, dok se između dva naseljena otoka nalazi još i treći, nenaseljeni – Comino. Stanovnika je ukupno nekih pola milijuna; s obzirom na malu površinu arhipelaga i gustu naseljenost, Maltu se sve više definira i kao grad-državu.
Prvi stanovnici i zagonetna fauna
Malta je posebno zanimljiva već i prije pojave čovjeka na arhipelagu, kao izvanredna ilustracija ubrzane evolucije na izoliranim otocima, gdje se životinje često izrazito povećavaju ili smanjuju: Malta je tako nekad bila dom patuljastim slonovima, nilskim konjima i jelenima, orijaškim labudima i puhovima, te endemskim pčelama koje su se za razliku od većine vrsta znale uspješno braniti od sveprisutnih mediteranskih osa. Čovjek na otok stiže otprilike 5900 godina prije nove ere; neprilagođena nagloj pojavi tako vještih grabežljivaca, ova posebna životinjska fauna ubrzo izumire. Špilja Ghar Dalam, smještena u okolici otočkog gradića Birzebbuga, je mjesto gdje su pronađene brojne kosti endemske faune, zajedno s ostacima prvih ljudskih doseljenika: špilja stoga daje svoje ime najranijem razdoblju malteške povijesti, razdoblju otprilike od 5000. do 4000. godine prije naše ere.
Megalitski hramovi i civilizacija “divova"
Nestanak bizarnih endemskih životinja nikako ne znači da Malta ne nastavlja opravdavati omiljeni nadimak “otok divova": baš naprotiv, ovdje se nalaze golemi kompleksi megalitskih hramova iz kamenog doba koji veličajnošću, ljepotom i suptilnošću izrade i dan-danas doslovce oduzimaju dah – naravno da stoga postoje lokalne legende prema kojima su ih izgradili divovi. Sve do otkrića civilizacije Göbekli Tepe-a u jugoistočnoj Turskoj, malteški megalitski hramovi su smatrani najstarijima na svijetu uopće; danas su pak ponosno i dalje na drugom mjestu u svijetu po drevnosti. Građeni su i dograđivani tijekom više faza u razdoblju od 3600. godine prije nove ere pa do otprilike 2500. godine prije naše ere, kad drevna malteška civilizacija potpuno nestaje iz nepoznatih razloga – promjena klime, uvezene boleštine ili pak nešto treće, a otok ostaje depopuliran nekoliko desetljeća do ponovnog naseljavanja od strane drugog stanovništva s novim običajima kao što su korištenje bronce i kremiranje pokojnika. Zanimljivost za ilustrirati koliko je zapravo stara najdrevnija malteška civilizacija jest da je nestala oko 2500. godine prije nove ere, znači otprilike u istom razdoblju kad su u dalekom Egiptu građene piramide u Gizi; malteški megalitski hramovi su već uvelike postojali u doba kad se Egipat tek prvi put ujedinjavao.
Hramovi kroz različite faze: Ggantija, Saflieni, Tarxien
Najdrevniji su ostaci hramova Skorba, smješteni na sjevernom rubu mjesta Zebbiegh: potječu iz otprilike 3600. godine prije nove ere; nažalost, nisu dobro očuvani. Razdoblje od 3600. do 3300. godine prije nove ere je zlatno doba izgradnje u kojem nastaju najimpresivniji megalitski hramovi Malte i malteškog arhipelaga. To razdoblje se nazva “Ggantija", prema najstarijim od navedenih hramova, kompleksu koji se nalazi na otoku Gozo. Smješten na zaravni Xaghra, kompleks se sastoji od triju hramova (jedan je nedovršen) orijentiranih prema jugoistoku, te posloženih u oblik lista djeteline, tipično za megalitsku kulturu malteškog arhipelaga. Izgrađen je između 3600. i 3200. godine prije nove ere – u doba prije korištenja metala ili izuma kotača. A nije jedini – daleko od toga! Na otoku Malti se na sjeverozapadu otoka, blizu sela Mgarr (i tek koji kilometar od starijih hramova Skorba) nalaze hramovi Ta’Hagrat, dva hrama djetelinastog oblika, veći iz razdoblja Ggantija, a manji iz kasnijeg razdoblja Saflieni (3300-3000. prije nove ere). Odavdje potječe i arheološki nalaz malog modela hrama s krovištem, iz kojeg se dade iščitati kako su hramovi izgledali u doba kad su sagrađeni. Uz južnu obalu Malte, blizu sela Qrendi, se nalaze čak dva hramska kompleksa: Mnajdra i od nje tek pola kilometra udaljeni Hagar Qim. Mnajdra ima djetelinasti tlocrt, a sastoji se od tri strukture iz različitih razdoblja: gornji hram je iz razdoblja Ggantija (3600-.3300. prije nove ere), donji je iz rane Tarxien faze, i najljepši je od svih hramova arhipelaga, a srednji je pak iz kasnog Tarxien razdoblja (3150-2500. prije nove ere). Hagar Qim je kompleksnijeg tlocrta, i sastoji se od više odvojenih struktura. Glavni hram je iz razdoblja Ggantija, sjeverni hram je čak još stariji, a najkompleksniji tlocrt ima južni hram, iz kasnog Tarxien razdoblja. U konačnici, tu su hramovi Tarxien kod istoimenog gradića, kompleks od tri hrama sagrađena između 3250. i 2800. godine tijekom razdoblja koje se po njima naziva Tarxien.
Tajne neolitske kulture: Hypogeum i rituali
O narodu koji ih je sagradio nije poznato gotovo ništa; pretpostavlja se da su hramovi služili nekoj vrsti kulta plodnosti, da su u njima vjerojatno žrtvovane životinje, te da su možda služili kao proročišta – drugim riječima, sve navedeno bi se moglo primijeniti na svaki pretpovijesni hram bilo gdje na svijetu. Jedino što se o specifičnoj neolitskoj malteškoj kulturi sigurno zna jesu tri činjenice, sve redom prilično zanimljive i neobične. Prvo, hramovi definitivno nisu služili kao grobnice, i u njima nisu prinošene ljudske žrtve, jer ljudskih kostiju nema. Dapače, megalitska malteška kultura je preminule pokapala u podzemnim prostorijama – stručni naziv je “hypogeum." Na otoku Gozo se nalazi Xaghra Hypogeum, gdje su prirodne pećine korištene kao grobnice od 4100. godine prije nove ere pa sve do kraja megalitske kulture oko 2500. prije nove ere. Na samoj Malti je pak Hypogeum Hal Safieni, smješten u gradiću Paola, i dovoljno značajan da se po njemu razdoblje od 3300. do 3000. prije nove ere naziva Safieni. Tu su nađene kosti barem 7000 različitih individua; za razliku od nekropole Xaghra, ovdje su podzemne prostorije isklesane ljudskom rukom. Kompleks je možda još fascinantniji od već dovoljno čudesnih otočkih hramova: izgrađen je na tri podzemne razine, koje se međusobno preklapaju. Najgornja je na dubini od tek metar ispod tla: ima brojne prostorije od kojih su neke korištene kao grobnice. Srednja razina je uklesana kasnije, i definitivno je najzanimljivija: tu su “glavna" prostorija koja je u doba pretpovijesti imala zidove obojane u crveno, “ukrašena" prostorija sa zidovima na kojima su urezane bogate spiralne dekoracije, te uklesani petrosomatoglif u obliku ljudske ruke. “Najsvetija" prostorija je bila orijentirana tako da ju obasja svjetlost tijekm zimskog suncostaja, te u njoj nije nađeno kostiju. Naposljetku, daleko najzanimljivija je “proročka" prostorija: uz strop prekriven spiralnim i točkastim dekoracijama u crvenoj boji, građena je s takvim savršenim poznavanjem akustike da svaka izgovorena riječ u njoj snažno rezonira, tvoreći time praktički nezemaljski ugođaj – tko zna kakvi su se tu točno rituali odvijali… Najdonja razina je uklesana najkasnije, a u njoj nije pronađeno niti kostiju niti ritualnih predmeta, što je doista zbunjujuće, jer je stoga teško zaključiti zašto je uopće uklesavana.
Zagonetni tabu: bez ribe u prehrani
Uz hramove i nekropole, treća poznata specifičnost malteške megalitske kulture je pak DOISTA bizarna. Malta je naime otok i otočki arhipelag, što je oduvijek značilo i bogatstvo plodova mora u okolnim vodama; međutim, u ostacima prethistorijske megalitske kulture nisu pronađene niti riblje kosti niti ljušture pojedenih školjkaša ili rakova, što sugerira da je postojao nekakav drevni izrazito strogi tabu protiv konzumiranja plodova mora. Razlog za takav neobičan i nelogičan tabu je naravno potpuno nepoznat.
Feničani, Rimljani i rana kršćanska era – Mljet
Nakon ovog čudesnog razdoblja, na otok se tijekom prvog tisućljeća prije nove ere doseljavaju Feničani: tijekom punskih ratova protiv Rimljana Malta više puta mijenja ruke, da bi ju ubrzo asmilirali Rimljani. Kršćanstvo na Maltu potencijalno stiže vrlo rano: prema predaji, tu se iskrcao sveti Pavao osobno, te ga je ugrizla zmija otrovnica, da bi se potom čudesno izliječio molitvom. Da li je ovo baš istina je upitno: apostol se naime iskrcao na otoku čije ime znači “otok meda" – Melita. A iako se Malta u doba antike JEST zvala “Melita", isto ime je nosio i naš Mljet. Dok na Malti nije nikad bilo otrovnih zmija, Mljet je pak po njima bio zloglasan, tako da je on ipak bolji kandidat od Malte za mjesto gdje se iskrcao sveti Pavao.
Srednji vijek: od Arapa do malteških vitezova
Nakon rimskog doba i pada Zapadnog Rimskog carstva, preko Malte prolaze svi zavojevači redom: Vandali, Goti, Bizant, a tijekom devetog stoljeća i Arapi. Najtrajniji trag arapskog doba je današnji malteški jezik, izveden iz arapskog jezika i jedini semitski jezik Europske Unije. Krajem jedanaestog stoljeća vlast nad Maltom osvajaju novopridošli Normani sa Sicilije; tijekom njihove vlasti, otok se od islama ponovno vraća katoličanstvu, a početkom 13. stoljeća dolazi do masovnog protjerivanja svog arapskog stanovništva koje se nije bilo spremno pokrstiti. Maltom potom jedno vrijeme vladaju Španjolci, da bi 1530. godine došlo do događaja koji će ostaviti najdublji trag na povijesti Malte uopće: otok je za cijenu od jednog malteškog sokola godišnje predan viteškom redu hospitalaca, koje je osam godina ranije Sulejman Veličanstveni protjerao s otoka Rodosa. Hospitalci, inače red svetog Ivana, su otad pa sve do danas poznati kao “vitezovi malteškog reda;" Maltom će vladati sve do 1798. godine.
Velika otomanska opsada 1565.
“Malteški križ" s rascijepljenim krakovima postaje simbol Malte i viteškog reda: s obzirom da su se malteški vitezovi vrlo uspješno bavili gusarenjem i odvođenjem muslimana u ropstvo diljem Mediterana, ponovno dolaze na metu Sulejmana Veličanstvenog i Otomanskog carstva. 1551. godine otomanski admirali Turgut Reis (grčko-turskog podrijetla) i Sinan-paša Hrvat (da, dobro ste pročitali) prvi put napadaju Maltu; međutim, ustanovivši kako nemaju dovoljno trupa za osvajanje otoka, umjesto toga napadaju puno slabije branjeni Gozo, i otud cjelokupno stanovništvo od nekih 5000 ljudi odvode u ropstvo. Malta se počinje utvrđivati za novi napad za kojeg znaju da će uslijediti čim se Turci bolje pripreme. Habsburški kralj Španjolske Filip II, pod čiju vlast zajedno s južnom Italijom i Sicilijom potpada i Malta, pokušava kriznu situaciju riješiti proaktivno, šaljući ratnu flotu u napad na sjevernoafričke gusare u turskoj službi na “njihovom" terenu u današnjem Tunisu. Međutim, ovo dovodi do katastrofalnog neuspjeha: novi otomanski admiral Piyale Paša Pelješčanin (još jedan hrvatski admiral u otomanskoj službi) 1560. godine kod otoka Djerbe do nogu poražava španjolsko-genovsko-papinsku flotu, u možda najvećoj otomanskoj pomorskoj pobjedi uopće. Ključni trenutak za Maltu pak stiže 1565. godine, kad u napad na Maltu stiže snažna otomanska flota pod zajedničkim zapovjedništvom Turguta Reisa i Piyale Paše Pelješčanina: ovaj put sa sobom dovode opsadnu opremu i veliki broj elitne janjičarske pješadije i spahija na konjima pod zapovjedništvom Šemsi Ahmet Paše, ukupno 40000 vojnika. Branitelja je nešto više od 6000, pod vodstvom Velikog meštra malteškog reda, Francuza Jean Parisot de la Valette-a. On je dobro poznavao Turke: tijekom ranijeg života je godinu dana proveo kao rob-veslač na Turgut Reisovim galijama, dok nije razmijenjen natrag. Analogno tome, Turgut Reisa su Genovljani zarobili 1540., te je proveo čak četiri godine kao rob-veslač na njihovim galijama, tako da je on jednako dobro poznavao njih. Dapače, tijekom genovskog sužanjstva je već bio upoznao Jean Parisot de la Valette-a osobno, tako da je ovo bila bitka između starih znanaca.
Opsada utvrde sv. Elma i herojska obrana
Poprište opsade je glavna luka otoka Malte, koja se sastoji od dvaju dubokih, zaštićenih zaljeva, odvojena poluotokom Sciberras; malteški vitezovi su utvrđeni na nekoliko poluotoka u južnom zaljevu, poznatom kao Grand Harbour (spojeni, utvrđeni poluotoci Birgu i Senglea, s utvrdama Kastiljski Bastion i Sveti Mihovil prema kopnu, te najutvrđenija citadela, Sveti Anđeo). S obzirom da Turci namjeravaju dovesti flotu u nezaštićeni sjeverni zaljev (luka Marsamxett), koju od južne luke odvaja poluotok Sciberras, na vrhu ovog poluotoka je izgrađena utvrda sv. Elma (Erazma), kao ključna točka obrane, koja priječi otomanskoj floti pristup luci Marsamxett. Otomanski inženjerci procjenjuju da će utvrda pasti u tri dana; međutim, epska obrana utvrde traje skoro mjesec dana, a branitelji pogibaju praktički do zadnjeg. Ova junačka obrana, koja diljem Europe budi asocijacije na Leonidu i Termopilski klanac, također anticipira nešto što će se tek godinu dana kasnije dogoditi na europskom kopnu: želeći iskoristiti smjenu vlasti istočnih Habsburgovaca (1564. godine naime nakon više od 40 godina vlasti umire car Ferdinand I, te ga zamjenjuje car Maximilian II), ostarjeli Sulejman Veličanstveni i njegov veliki vezir Mehmed paša Sokolović (rođen u srpskoj obitelji kao Bajica Nenadić) 1566. godine udaraju na Beč; međutim, zaustavlja ih Nikola Šubić Zrinski u bitci kod Sigeta, koji pogibaju poput branitelja sv. Elma godinu dana ranije (a nama poklanjaju neusporedivi kuriozitet da u obje najpoznatije opsade šesnaestog stoljeća sudjeluje zapovjednik Hrvat, samo, toliko tipično hrvatski, na suprotnim stranama…)
Posljedice bitke i smrt slavnih zapovjednika
Nakon pada utvrde sv. Elma dana 23. 6. 1565., Turci udvostručuju napore da osvoje poluotoke Senglea i Birgu i time osvoje Maltu; međutim, tijekom borbi su već izgubili više od polovice janjičara. Također, tijekom opsade sv. Elma je poginuo vrhovni otomanski zapovjednik Turgut Reis, pogođen kamenjem koje je odlomila topovska kugla: po jednoj verziji, radilo se o sretnom pogotku s utvrde Sv. Anđela, a po drugoj o pogrešnom opaljivanju otomanskog opsadnog topa. Točan način je zapravo irelevantan; bitna činjenica je da se zapovjednik flote Piyale paša i zapovjednik kopnene vojske Šemsi Ahmet paša osobno uzajamno nisu trpili, a smrću Turgut Reisa više nema nikoga tko bi ih međusobno mirio. Turci svejedno napadaju dalje, i Malta je više puta na rubu pada; međutim, vitezovi se svaki put uspijevaju othrvati. Početkom rujna vremenske prilike postaju nepovoljne: sezona za borbu je pri kraju. Turci pokušavaju osvojiti utvrdu Mdina u unutrašnjosti otoka, kako bi trupe tamo mogle prezimjeti: međutim, loše utvrđeni branitelji koriste trik, blefirajući time što ispaljuju topove dok su otomanske trupe još daleko izvan dometa; blef uspijeva, i Turci odustaju, zaključivši da je uvrda prejako branjena. Konačni kraj opsade nastupa 7. 9. 1565., kad se na sjeveru otoka iskrcava pojačanje vitezovima od nekih 8000 ljudi, pod vodstvom Don Garcie od Toleda. 13. 9. njegove trupe jurišaju na već demoralizirane Turke, koji odustaju od opsade i napuštaju Maltu zauvijek. Otok i malteški viteški red se ovime proslavljaju diljem kršćanske Europe; na poluotoku gde se nalazila utvrda sv. Elma nastaje glavni grad Malte, koji po zapovjedniku obrane dobiva ime Valletta. Iako Turci više nikad neće pokušati osvojiti Maltu, otok dobiva nove monumentalne utvrde i utvrđene osmatračke tornjeve, a popularnost malteškog reda ovdje dovodi vrhunske arhitekte i umjetnike, koji će Malti podariti kulturnu baštinu nesrazmjernu veličini ovog malenog arhipelaga. Međutim, vitezovi vladaju otokom kao svojom “prćijom": tijekom sedamnaestog stoljeća njihova kontinuirana feudalna vlast nad Maltom ih čini sve nepopularnijim među stanovništvom. Vlast malteškog reda nad otokom i arhipelagom definitivno prestaje 1798. godine, kad na putu za Egipat Maltu osvaja Napoleon Bonaparte, i brzim reformama ukida feudalno uređenje, zabranjuje robovlasništvo i oslobađa brojne robove muslimanske i židovske vjeroispovijesti, te organizira novi administrativni ustroj. Međutim, francuski porezi i nesklonost revolucionarne francuske vojske prema katoličkoj vjeri stanovništva (brojna blaga malteških crkava su opljačkana kako bi financirala francuske ratove) još iste godine dovodi do pobune stanovništva; u nastali vakuum uskaču Britanci, koji do 1800. godine sklapanjem ugovora s predstavnicima stanovništva uspostavljaju de facto vlast nad Maltom; nakon pada Napoleona, 1814. godine Malta i formalno postaje dijelom Britanskog carstva. Tijekom britanskog doba otok se koristi kao brodska međupostaja na ruti prema Suezu i Indiji i kao zapovjedništvo britanske sredozemne flote. Tijekom Prvog svjetskog rata Malta se koristi kao mjesto za oporavak ranjenika; početkom Drugog svjetskog rata kontrola nad njome ponovno postaje od strateške važnosti. S obzirom na njezin položaj britanske mornaričko-avijatičarske baze na sredini Mediterana, blizu Sicilije i Mussolinijeve Italije na sjeveru, te Tunisa i Libije pod kontrolom Talijana i Nijemaca na jugu, Malta Saveznicima omogućava ometanje ruta za snabdijevanje u sjevernoj Africi i diljem Sredozemlja. Iz tog razloga je ključna tijekom razdoblja rata od 1940. do 1942. Sile osovine ju odlučuju blokirati i razoriti bombardiranjem iz zraka, kao priprema za eventualnu invaziju. Ovo razdoblje je poznato i kao “Druga velika opsada Malte", nakon gorespomenute otomanske skoro 400 godina ranije. Nijemci i Talijani zasipaju Maltu bombama u više od 3000 avijatičarskih misija: ovo je jedna od najvećih koncentracija bombardiranja u Drugom svjetskom ratu uopće. Malta tome ipak uspješno odolijeva uz velike žrtve britanske vojske i lokalnog stanovništa: u čast tim žrtvama, britanski kralj George VI cijelom otoku kolektivno udjeljuje odlikovanje “George Cross", najviše britansko odlikovanje za hrabrost izvan direktne borbe; danas se ono nalazi ukomponirano u nacionalnu zastavu i grb Malte, gore lijevo na bijelom polju.
1964. godine Malta dobiva nezavisnost u sklopu britanskog Commonwealth-a; 1974. godine se proglašava republikom unutar Commonwealth-a (to jest, ostaje članica, ali više ne s britanskom kraljicom kao formalnim šefom države). Godine 1979. s Malte odlaze posljednje britanske trupe, a Malta proglašava neutralnost i sudjeluje u Pokretu nesvrstanih. 2004. godine Malta se pridružuje EU, gdje i ostaje sve do današnjih dana. Temelji moderne malteške ekonomije su kontejnerski brodski promet, proizvodnja elektronike i tekstila, te iznad svega naravno turizam – Maltu godišnje posjećuje oko milijun i pol turista, znači triput više od broja stanovnika. Brojnim povijesnim atrakcijama – od jedinstvenih pretpovijesnih hramova i spomenika, preko utvrda i palača Malteškog viteškog reda, brojnih pitoresknih naselja i starinskih šarenih ribarskih brodica s karakterističnim nacrtanim “očima", pa sve do spomenika iz Prvog i Drugog svjetskog rata – tu se pridružuju i prirodne ljepote otoka: mediteranska vegetacija, pješčane plaže, čudesno podmorje i Modra špilja na otoku Comino. Iako turizam dovodi do ekoloških problema kao i na svim popularnim svjetskim destinacijama, Malta se ipak u velikoj mjeri odlikuje promišljenim, ciljanim ulaganjem u specifične vrste unosnog turizma – tako se tu uobičajenim oblicima turizma pridružuje medicinski turizam (koji opet olakšava financiranje besplatnog zdravstvenog sustava za cjelokupno stanovništvo), kao i akademski turizam – pretežno tečajevi engleskog jezika (iako za međusobnu komunikaciju u pravilu preferiraju malteški jezik, cijelo stanovništvo govori i engleski, a većina i još poneki europski jezik). Ovaj jedinstveni otok Vas s veseljem zove u posjet!