Zapadna Anatolija u Turskoj je potpisniku ovih redaka najljepše od svih putovanja koja ne zahtijevaju duge interkontinentalne letove, i jedno od najljepših putovanja uopće.
Raznovrsnost doživljaja je tu stvarno posebna – ostaci klasične antike impresivniji od onih u današnjoj Grčkoj, dva potpuno jedinstvena i međusobno različita prirodna krajolika – Pamukkale i Kapadokija, te na kraju „Stambol na Bosforu”, Istanbul, tj. Konstantinopolis, tj. Carigrad – kroz povijest tisuću puta opjevani metropolis, a danas najveći europski grad te još k tome jedini velegrad koji se prostire na dva kontinenta.
Ukratko, ovo nije obično putovanje, nego poslastica!
„Mjesečeva pokrajina” Kapadokija omeđena je mjestima Avanos, Ürgüp i Nevşehir. Ovaj krajolik svjetski jedinstvene ljepote nastao je kroz desetine milijuna godina djelovanjem dvaju obližnjih vulkana, po imenu Hasan i Erčijas. Prije četrdesetak milijuna godina tu se nalazilo slano jezero, davno nestalo pod talozima višestrukih vulkanskih erupcija. Ispunjeno je vulkanskom prašinom, koja se stisnula u tuf, mrvljivi vulkanski kamen. Preko nataloženog pepela je tekla lava koja se stvrdnula u puno tvrđu vulkansku stijenu – bazalt. Ista stvar i s velikim komadima bazalta koje su vulkani izbacivali kao tzv. vulkanske bombe – ostali su na vrhu sloja mekog tufa.
Tu je onda intervenirala klima kapadokijske visoravni – temperaturni ekstremi kroz godišnja doba. Po ljetnim vrućinama u kamenu su nastajale pukotine; u iste je utjecala voda, koja bi se zimi smrznula te ih proširivala, erodirajući nataloženi vulkanski materijal. Kako je bazalt puno otporniji, voda je puno jače erodirala tuf nego granit, tako da je nastalo bezbroj neobičnih oblika, s tipičnim „vilinskim dimnjacima”, tornjevima od tufa s „kapom” od komada granita pri vrhu; gdje je erozija bila jača, granit bi otpao s vrha, tako da su tu ostali zašiljeni stupovi i neravni tornjevi od tufa; gdje je pak bila slabija, ostale su cijele formacije višebojnog kamena po slojevima, kako već gdje. Na kraju je eolska erozija vjetrom sve to dodatno iskiparila do današnje forme.
Ali nema riječi koje bi doista mogle opisati doživljaj kad prvi put ugledate Kapadokiju – to je kao Alisa u zemlji čudesa!
Ako budete imali prilike, razmislite o ranojutarnjem letu balonom iznad pejzaža – Kapadokija je jedno od najboljih mjesta na svijetu za let balonom, a piloti balona su toliko vješti da balonom upravljaju tako da se osjećate sigurno kao u kolijevci; preciznost i sigurnost im je tolika da bez problema polagano prolaze na tek koji metar od vilinskih dimnjaka – potpuno jedinstven doživljaj!
Svaki dio ovog pejzaža pak izgleda drukčije – Göreme, koji daje ime cijelom nacionalnom parku, je poznat po kućama u cijelosti uklesanima u vilinske dimnjake, u Dolini golubova se stanovništvo nekad bavilo uzgojem ovih ptica, od čega su danas ostali brojni stari golubinjaci uklesani u stijenu.
Ürgüp je poznat po proizvodnji vina (visoravan + vulkansko tlo su idealni za uzgoj grožđa), a Uchisar nudi najbolji pogled na Kapadokiju (izuzev onog iz balona) jer je nasred mjesta visoka „planina-dvorac” u potpunosti uklesana u stijenu; izdaleka oblikom podsjeća na devu, a iznutra nudi krasan pogled na sve strane.
Najsugestivniji i najromantičniji dio Kapadokije je „Dolina ljubavi” – tu ćete naime vidjeti u daljini vulkanska brda zaobljena tako da skoro da podsjećaju na obline ženskog tijela, a u blizini – pa, recimo da u ovoj dolini „vilinski dimnjaci” zapravo više nalikuju na jedan određeni dio muške anatomije.
Uz prirodna čuda Kapadokije, valja spomenuti i poneko koje je nastalo isključivo ljudskom rukom. Tu teško da išta može biti fascinantnije od podzemnog grada Derinkuyu kojeg je 1936. godine sasvim slučajno otkrio seljanin koji je srušio zid u svojem podrumu te naišao na stepenište. Kasnije se ispostavilo da se radi o nevjerojatnom podzemnom gradu koji se proteže kroz punih 8 razina do dubine od šezdesetak metara i u kojemu je moglo živjeti dvadesetak tisuća ljudi sa stokom i zalihama hrane! Stručnjaci pretpostavljaju da su ga njegovi stanovnici sagradili kako bi se sklonili od učestalih i vrlo krvavih religijskih ratova na tim područjima.
Derinkuyu je najveći i naljepši od više takvih gradova u Kapadokiji. Najfascinantnije kod tih podzemnih gradova je koliko im je dobro napravljena ventilacija – i u najdubljim odajama zrak je svjež i lako se diše, što je postignuće o kojem su, na primjer, graditelji egipatskih piramida mogli tek sanjati – one su fascinantne, ali je u njima prilično zagušljivo.
A čarolijom kapadokijskih graditelja tunela, taj je problem ovdje perfektno riješen.
Na kraju, tu je još i činjenica da je Kapadokija bila vrlo bitna za povijest ranog kršćanstva – vidjet ćete ostatke mnogih kapelica s posebnim kapadokijskim križem zadebljanih pa ravno odsječenih vrhova – ovakav čudesni pejzaž je oduvijek privlačio ljude sklone metafizici, tako da su tu živjeli mnogi ranokršćanski pustinjaci, a prema nekim pričama čak i termin „kršćani” potječe odavdje.
Između Kapadokije i Konye se može naći još podosta zanimljivosti – tu je jedan od najstarijih očuvanih proto-gradova Çatalhöyük, osnovan negdje 7500. godine prije nove ere, a napušten još negdje 5700. prije nove ere, znači napušten još davno prije prvog procvata civilizacije u Mezopotamiji – drevno koliko uopće može biti.
A o činjenici da je tu prolazila Svilena cesta nam svjedoči izvanredno očuvani ogromni karavan-saraj Sultanhan, čuvano prenoćište za karavane koje su nosile robu Svilenom cestom, izgrađeno u doba Otomanskog carstva.
Konya, koja se u antici nazivala Iconium, je danas za muslimane najsvetije mjesto u Turskoj. Naseljen od pamtivijeka – tu su još davno prije Grka i Rimljana bili drevni Hetiti – ovaj grad je svoj najveći procvat imao u 12. i 13. stoljeću, kao glavni grad Rumskog sultanata kojeg su osnovali Turci Seldžuci (u našim krajevima manje poznata ranija turska država, pod perzijskim utjecajem i različita od kasnijih, nama poznatih Turaka-Osmanlija).
Međutim, ono najbitnije – ovaj grad je danas sav u znaku toga da je tu živjela i sahranjena jedna od najposebnijih ličnosti cijele kulturne tradicije islama. Jalal ad-Din Muhammad Rumi, danas poznat kao Rumi Mevlana ili jednostavno Rumi (što, od svih stvari na svijetu, znači „Rimljanin”) je bio perzijski polimat iz 13. stoljeća, ono što bi se koje stoljeće kasnije u Europi nazivalo idealom renesansnog čovjeka, iako dolazi iz drugog svijeta. Pjesnik, pravnik, teolog i iznad svega jedan od najvećih mistika koje je iznjedrila bilo koja od velikih svjetskih kulturnih tradicija. Rumi je slijedio doktrine Sufija, misticizam koji smatra da božansko treba tražiti u dubini sebe, a ne u vanjskom svijetu. Njegov život i djela su inspirirali tradiciju „vrtećih derviša”, redovnika koji svoju odanost vjeri iskazuju vrteći se u krug u mističnom transu, katkad satima, dok im vrtnja odiže ogrtače, kako bi postigli osjećaj jedinstva s božanskim. Rumija toliko cijene muslimani Turske, Irana te cijele centralne i južne Azije da je njegova grobnica u Konyi danas drugo najsvetije hodočasničko odredište nakon Meke.
Međutim, za razliku od Meke, tu su dobrodošli svi ljudi dobre volje, bili muslimani ili ne – Rumijev utjecaj daleko nadilazi okvire muslimanske tradicije. Posebno je zanimljivo da je Rumijeva poezija ujedno i pravi bestseller – najprodavanija poezija u, od svih mjesta na svijetu, Sjedinjenim Američkim Državama.
Za kraj, prepustimo tu riječ samom Rumiju, kroz njegovih sedam savjeta za život:
„U velikodušnosti i pomaganju drugima budi poput rijeke.
U suosjećanju i milosrđu budi poput sunca.
U skrivanju mana drugih budi poput noći.
U bijesu i ljutnji budi poput mrtvih.
U skromnosti i poniznosti budi poput zemlje.
U toleranciji budi poput mora.
Ili budi ono što jesi, ili budi kao što izgledaš da jesi.”
Jeste li ikad vidjeli brdo koje izgleda kao da je cijelo od sirovog pamuka? A da se po tom „pamuku” onda može i prehodati bosih nogu, a osjećaj u stopalima bude poput gacanja po vlažnom pamuku?
Pa, dobro došli u Pamukkale – ime mu doslovno znači „Kula od pamuka” na turskom jeziku. Slično kao naše Plitvice, a opet potpuno različito, i ništa manje impresivno – tu se također niz brdo slijeva voda bogata kalcitom, međutim ovdje je cijela strana brda s gomilom pripadajućih bazenčića potpuno prekrivena nataloženim kalcitom, izgleda kao da je cijelo od snijega, a na dodir je poput tople, vlažne vate. Smješteno u predjelu punom termalnih izvora (svaki hotel danas tu nudi i uslugu toplica), Pamukkale su se u antičko doba zvale Hierapolis, i bile drugo najvažnije proročište boga Apolona nakon jedino Delfskog proročišta u Grčkoj.
O tome dnas svjedoče brojne dobro uščuvane antičke ruševine, među kojima se posebno ističu ruševine Apolonovog hrama. Hram je naime smješten točno na mjestu gdje iz tla izvire velika količina ugljičnog dioksida; s obzirom da je teži od zraka, dioksid se ovdje mjestimično nakuplja u dovoljnim koncentracijama da otruje živo biće – poznata je priča o niskoletećim pticama koje tu omamljene dioksidom znaju pasti u letu, pa se postepeno ugušiti na tlu gdje je koncentracija dioksida još veća. Apolonovi svećenici su pak jako dobro znali gdje ovdje smiju disati, a gdje moraju zadržati dah, tako da su znali kako u hram odvesti žrtvene životinje, a da pritom sami nemaju nikakvih problema – što je u to doba promatračima izgledalo poput čuda kojim ih je blagoslovio Apolon osobno. Danas tu dioksid više nije opasan, dapače mjesto gdje ga ima je transformirano u jedno od najradosnijih iskustava koje je potpisnik ovih redaka doživio igdje na svijetu.
O čemu se radi? Pa, jeste li ikada zamišljali kako bi bilo moći se okupati u gaziranoj mineralnoj vodi? To je ovdje sasvim moguće. Otvoreni bazen smješten usred ruševina Hierapolisa nudi točno takvo kupanje u gaziranoj vodi, s time da se tu ne radi o nekoj glorificiranoj kadi, već o više metara dubokom bazenu u kojem se na dubljem kraju može čak i sasvim fino zaroniti. A pri tome, dok se ovdje kupate, doslovno sjedite i hodate po originalnim ostacima antičkih stupova, kojih je dno bazena prepuno.
Svjetski jedinstven doživljaj!
Efez je u antičko doba bio jedna od najbitnijih lučkih gradova na ovom dijelu Mediterana, iako su ga sedimenti nošeni rijekama u međuvremenu više kilometara odvojili od mora. Naseljen Grcima-Jonjanima poput Atene, ovaj grad je cvao još dok su Atena i Sparta bile tek opskurne državice daleko na zapadu helenističkog svijeta; u doba Rimljana je pak doživio svoj najveći procvat. Poklonicima klas
ične antičke arhitekture je tu doslovno „pala sjekira u med” – od Celzusove knjižnice pa do jednog od najvećih amfiteatara s kapacitetom od čak dvadeset i pet tisuća gledaoca.
Malo izvan grada, tu se nalaze ostaci jednog od sedam svjetskih čuda antike – Artemidinog hrama u Efezu. Danas je od hrama ostalo tek nešto velikog kamenja, i tek poneki cijeli stup, obično s gnijezdom roda na kapitelu, iako već i veličina livade svjedoči o golemom tlocrtu nekadašnjeg hrama. Originalni stupovi su davno, još u doba cara Konstantina, odneseni u Carigrad; neki od njih se nalaze uzidani u Aju Sofiju. Izuzev toga što je tako poklonio hramske stupove projektima cara Konstantina, Efez je značajan i za povijest kršćanstva – smatra se kako je tu najvjerojatnije napisano Evanđelje po Ivanu, a blizu grada je i hodočasničko odredište – kuća za koju se tradicionalno vjeruje da je tu jednom davno živjela Gospa Marija osobno. A da pritom ne zaboravimo i ono više svjetovno – iako se proizvodi u Istanbulu, ovaj grad je dao ime i najpoznatijem (a bogami i izvrsnom) turskom pivu – Efes Pilsen.
Nedaleko od Efeza nalazi se Kuşadasi („Otok ptica”), grad koji je ono što bi Efez bio i danas da se more nije udaljilo od njega – luka za kruzere kojom prolaze turisti idući u posjet Efezu, a uz to i ugodno ljetovalište na sredozemnoj obali prepuno plaža, hotela i resorta. Idealno ako se usput želite malo i opustiti na obali.
Izmir je današnje ime čuvenog antičkog grčkog grada Smirne, danas s tri milijuna stanovnika ujedno i treći najveći grad Turske nakon Istanbula i Ankare. Grad je smješten na obali krasnog zaljeva istočnog Sredozemlja. Poput Kapadokije, bio je većinom naseljen Grcima sve do nakon Prvog svjetskog rata, kad su Grčka i Turska uzajamno protjerivale stanovništvo; primijetit ćete da su tu ljudi većinom tamnije puti, jer su doseljeni s Anatolijske visoravni te s istoka današnje Turske – tu je izražen kontrast s ostalim turskim obalnim gradovima, gdje i dan-danas, iako su Turci te muslimani, ljudi većinom prilično nalikuju na fizionomije poznate s antičkih kipova iz doba helenizma. Kako je grad bio naseljen i još davno prije Grka Jonjana, na brdu blizu grada se nalazi grobnica koju neki pripisuju legendarnom Tantalu iz grčke mitologije – ili barem čovjeku čijim je životom kasnije inspiriran taj mit. Iz antičkog doba tu je dosta dobro očuvana drevna agora, to jest glavni trg. Na korzu uz more se pak nalazi simbol Izmira – otomanski toranj sa satom, ono što se u BiH naziva „sahat-kula.”
Naljepše ga je pogledati navečer, u laganoj šetnji korzom uz miris mora.
Zapadna Turska vas gostoljubivo očekuje – tko je u prilici a svejedno ne ode pogledati ovaj posebni, a opet toliko nam dostupni dio svijeta, doista ne zna što propušta.
Provjerite sami!