Zašto putovanje u Peru s Azur Toursom?

• Iskustvo i pouzdanost: dugo smo prisutni na turističkom tržištu i nudimo pažljivo osmišljene programe putovanja u Maroku
• Visoka kvaliteta: surađujemo s pouzdanim partnerima u Maroku i garantiramo vrhunsku uslugu tijekom cijelog putovanja
• Raznolikost: nudimo širok izbor programa putovanja, od klasičnih tura po najpoznatijim znamenitostima do avanturističkih putovanja i tematskih tura
• Prilagodba: Vaše želje su nam prioritet, stoga Vam nudimo i mogućnost prilagodbe programa Vašim individualnim potrebama i interesima

Predstavljamo Vam neke od destinacija i atrakcija u Maroku koje možete posjetiti s Azur Toursom:

Casablanca

Od svih gradova Maroka, Casablanca je međunarodno najpoznatije ime. Ovo je dijelom zbog istoimenog filmskog klasika s početka Drugog svjetskog rata (nije sniman u Casablanci nego u SAD-u, iako u čast fima danas u Casablanci naravno postoji filmom inspirirani “Rick’s Cafe.") Drugi pak razlog jest to što većina velikih međunarodnih korporacija sjedišta za Maroko imaju upravo u Casablanci – ona je danas najveći grad, gospodarstveni centar i glavna luka države, sve u jednom. Uz staru gradsku medinu je moderni Trg Ujedinjenih Naroda, glavni gradski trg; toranj sa satom koji se ovdje nalazi je kopija onog kojeg je 1908. ovdje postavila tad tek uspostavljena francuska kolonijalna vlast; karakter trga proizlazi iz kombinacije francuskog urbanog planiranja i lokalnih maurskih upliva. Četvrt Habous, poznata i kao “nova medina", je izgrađena 1930-tih, također u istoj kombinaciji, gdje su francuske kuće organizirane u stilu marokanske arhitekture “riad" – oko centralnog dvorišta i vrta s agrumovim stablima, prostorima za sjedenje, te po mogućnosti još bazenčićem za hlađenje i hamamom.

Kraljevsku palaču je moguće promotriti tek izvana, jer to nije muzej nego potpuno funkcionalna rezidencija kraljevske obitelji. Trg Mohammeda V, neslužbeno poznatiji kao “Trg golubova", je okružen primjerima neomaurske arhitekture koja je između dva svjetska rata bila popularna i diljem svijeta. Doista gorostasna džamija Hasana II je druga najveća na svijetu. Anfa je četvrt u najstarijem dijelu grada, čije ime je u antičko doba nosio čitav grad; danas je to najzapadnjačkija i najluksuznija ovdašnja stambena četvrt. Ain Diab, smještena uz Corniche na gradskoj obali Atlantika, je četvrt poznata po najelitnijim hotelima, restoranima i noćnim klubovima u gradu; u sklopu četvrti su i dvije plaže.

Rabat

Smješten uz atlantsku obalu na sjeverozapadu zemlje, te, što je iznenađujuće, tek sedmi najveći grad u Maroku, a time i najmanji od čuvenih kraljevskih gradova, Rabat je prijestolnica i glavni grad čitave države. Gradska medina je poznata po žutim zidovima, plavo-bijelim kućama, te autentičnosti. Kasba Oudaias je utvrda iz jedanaestog stoljeća u sklopu koje je niknula mala gradska četvrt s tradicionalnim nastambama. Nikad dovršeni Hassanov toranj – minaret je započeti graditi dao Yakub Al Mansour iz dinastije Almohada; okružen s dvjestotinjak samostojećih stupova, toranj je danas najpoznatija atrakcija Rabata. Mohammed V je bio istovremeno posljednji sultan i prvi kralj Maroka; mauzolej u kojem je pokopan je šezdesetih godina prošlog stoljeća projektirao vijetnamski arhitekt, miješajući tradicionalne forme s modernim materijalima, poglavito talijanskim. Kraljevska palača, poznata i kao Dar al-Makhzen, je kao kraljeva službena rezidencija najbitnija od svih palača u državi; službeno pak ime joj je “Mjesto veselja" (“El Mechouar Essaid"). Originalno izgrađena u osamnaestom stoljeću te više puta u međuvremenu dograđivana i pregrađivana, palača se nalazi pokraj golemog trga za parade i ceremonijalne skupove. U njoj je također i sjedište marokanske Kraljevske garde, čije šarolike tradicionalne uniforme su, iako dizajnirane u sasvim drugom ključu, jednako pitoreskne kao i kod puno poznatije britanske kraljevske garde. S obzirom da je u funkciji kao rezidencija kralja i obitelji, palača nije muzej, i stoga ju se u pravilu razgledava izvana.

Chefchaouen

Grad Chefchaouen, smješten na sjeverozapadu Maroka na planinskom obronku jugoistočno od Gibraltarskog tjesnaca, se smatra najpitoresknijim gradom Maroka uopće. To je ujedno i glavni grad istoimene pokrajine; utemeljio ga je u petnaestom stoljeću Arapin Moulay Ali Ben Moussa Ben Rached El Alami, izravni potomak Muhameda u muškoj lozi. Grad je postepeno izrastao oko lokalne utvrde sagrađene radi obrane od upada Portugalaca; danas je poznat kao “Plavi grad" ili “Plavi biser Maroka", prema tipičnim kućama oličenim u različite nijanse modre boje kombinirane s bijelom. Grad je stoljećima bio utočište za progonjene: uz lokalna berberska plemena Ghomara, stanovništvo se povećavalo sa svakim novim masovnim protjerivanjem s Iberskog poluotoka: 1492. godine, iste one kad je Kolumbo otkrio pomorski put za Ameriku, najprije tako dolaze muslimani iz Andaluzije nakon pada Emirata Granade, posljednje muslimanske države na jugu Iberskog poluotoka, te iberski sefardski Židovi, koji su u sprezi kralja i inkvizicije masovno protjerani, što dovodi do naglog kraja suptilne i posebne židovske kulture Iberskog poluotoka. Nažalost, protjerivanja čak ni s ovime ne staju: u kasnijim vremenima španjolski monarsi još nekoliko puta protjeruju “Moriscos" – potomke muslimana i Židova koji su prešli na kršćanstvo, ali to španjolskim kraljevima nije bilo dovoljno da ih svejedno na kraju ne protjeraju – posljednje protjerivanje je bilo 1609. pod kraljem Filipom III. Tijekom ovog razdoblja, Chefchouan važi za grad u kojeg idu oni koji žele nastaviti oružanu borbu protiv Španjolske i Portugala; ratnička prošlost ovog prelijepog grada je stoga u velikom kontrastu s njegovom sadašnjom mistikom. Zapravo, prognanici su sa sobom donijeli arhitekturalne i urbane tradicije muslimanske i židovske kulture Iberskog poluotoka, te ih primijenili pri izgradnji ovog jedinstvenog grada. Posebni ugođaj Chefchaouena danas je stoga najbliža stvar inače davno izgubljenoj urbanoj atmosferi Andaluzije i Granade, od kojih na originalnim mjestima opstaju tek ruševine i poezija  – ova kultura time i dalje živi, tu u mističnom i čudesnom Chefchaouenu. Plava medina, to jest uža gradska jezgra, je sa svojim modrilom, krivudavim uličicama i brojnim biljkama lončanicama na stubištima najfotogeničniji dio Maroka: iza svakog kutka je tu poneko iznenađenje, kao da je netko doslovno oživio priče iz Tisuću i jedne noći. Medina je potpuno sigurna, a lokalni stanovnici turiste dočekuju s iskrenim veseljem, bez pokušaja ostvarivanja neopravdano visoke zarade. Svaka kupovina ovdje je tako ugodan, opušteni ritual, pri kojemu je cjenkanje tek obavezan dio ugođaja, a prodavačima za razliku od mnogih drugih mjesta neće niti pasti na pamet da Vam pokušaju nešto preskupo prodati. Stoga se radi o pravom raju za kupovinu suvenira, rukotvorina, finog lokalnog kozjeg sira, ili pak određenih… “biljnih pomagala za meditaciju," po čijem uzgoju je okolna regija Rif svjetski poznata, te su ista ovdje dio lokalne kulture i stoga potpuno legalna. Gradska kasba – utvrda mami prelijepim vrtovima i Etnografskim muzejem koji se danas u njoj nalazi; ona je pak smještena u srcu grada, na glavnom gradskom trgu Outa el Hammam. Velika džamija Chefchaouena, također smještena na glavnom trgu te izgrađena potkraj petnaestog stoljeća netom po osnutku grada, je remek-djelo islamske sakralne arhitekture španjolsko-maurskog stila, u bijeloj i oker boji, s osmerokutnim minaretom pridodanim kasnije, tijekom sedamnaestog ili osamnaestog stoljeća. K tome se možete još prošetati gradskim zidinama, opustiti se u nekom od tradicionalnih hamama, ili zaputiti u posjet gradskom souku, ukoliko je isti otvoren – radi naime ponedjeljkom i četvrtkom. Za one kojima penjanje nije problem, Španjolska džamija visoko na vrhu brda iznad grada pruža čudesne panoramske poglede na grad i okolicu. Sve u svemu, tko god posjeti čudesni Chefchouan, može računati na to da će ga se zauvijek sjećati s osmijehom na licu – fenomenalno!

Meknes

Ovaj marokanski kraljevski grad, smješten na sjeveru centralnog Maroka, je još u jedanaestom stoljeću utemeljila berberska dinastija Almoravida. Originalno je međutim bio tek vojno uporište; važnim gradom pak postaje u sedamnaestom stoljeću, kad ga vladar Moulay Ismail Ibn Sharif iz dinastije Alaouite ponovno osniva, ovaj put kao novi glavni grad cijele države. Meknes ovime najprije dobiva golemi imperijalni kompleks sa sultanovom palačom te mauzolejem u gradskom centru, poznat u cijelosti kao “Palača Moulay Ismaila" ili “Kasba Meknesa." Kad je izgrađen, kompleks je bio kudikamo veći od tad postojećeg naselja, te je de facto funkcionirao kao zasebni “grad u gradu", s vlastitim sustavom za snabdijevanje vodom, vlastitim spremištima hrane, te vlastitom vojskom i utvrdama; slijedom istog te slijedom luksuza koji se unutra nalazio, kasniji povjesničari su mu prišili naziv “marokanski Versailles". Već i sam utvrđeni zid koji okružuje kompleks je dugačak nekih sedam kilometara, a zid je od nabijene zemlje te je monumentalan čak i za marokanske pojmove: na najširim dijelovima zidine su debele čak sedam metara. Posebna zanimljivost je da najjače utvrde nisu bile orijentirane prema okolici, nego prema tadašnjem gradskom naselju, što sugerira da je sultane više bio strah vlastitog stanovništva nego španjolskih i portugalskih zavojevača. Na zidine kompleksa palače se pak nadovezuju dodatne zidine koje opasuju cijeli stari dio grada, odvajajući ga od novog – ukupna dužina im je čak četrdesetak kilometara! Najpoznatija gradska atrakcija uopće su bogato ukrašene glavne gradske dveri Bab El Mansour, originalno zamišljene kao ulaz u kompleks palače, smještene na južnoj strani trga El Hedim. Izgrađene su krajem sedamnaestog i početkom osamnaestog stoljeća, a cilj im nije bila utvrđenost, nego dojmljivost za posjetitelje, što je uspjelo savršeno – to je prizor koji doista oduzima dah. Posebna zanimljivost je da je arhitekt bio kršćanin koji je prešao na islam; originalno ime i narodnost ovog genijalnog arhitekta nažalost nisu poznati. Dodatne gradske atrakcije su Heri es-Swani, monumentalna građevina danas često pogrešno identificirana kao kraljevske konjušnice – radilo se naime zapravo o golemom spremištu za žito za cijeli kompleks palače. Ulaz u silos je na  sjeveroistočnoj strani, gdje se pri ulasku prolazi kroz jednu možda još fascinantniju građevinu – to je “Kuća vode" (arap. “Dar al-Ma"), poznata i kao “Kuća deset noria". Radi se naime o najbitnijem dijelu za funkcioniranje cijelog kompleksa: riječ “noria" označava mehaničke hidrauličke sisteme za izvlačenje vode iz dubokih zdenaca, a s obzirom da je o opskrbi vodom ovisio opstanak grada i čitavog kompleksa, nije pretjerano ovu građevinu nazvati srcem cijele gorostasne palače. Treći element kompleksa je golemi, plitki četverokutni bazen dugačak otprilike 320 metara, širok 150, te 1.2 metra dubok. Funkcija mu je objedinjavala svrhu mjesta za uživanje na vodi s puno konkretnijom funkcijom spremnika za vodu u sklopu sustava navodnjavanja – pravo savršenstvo spajanja ugodnog s korisnim!

Još jedna od posebnosti Meknesa je židovska četvrt, to jest “mellah" – iako su Židovi u islamskom Maroku u pravilu bili dobrodošli, židovske četvrti su se u pravilu naslanjale na gradsku palaču; jedino kod Meknesa to nije bio slučaj, te grad ima i staru židovsku četvrt iz doba sultana, te “novu" četvrt iz francuskog kolonijalnog doba; tu je i lijepa sinagoga El Krief kao izvanredan primjer sefardske sakralne arhitekture (zanimljivo je da je i zagrebačka Sinagoga, razorena tijekom Drugog svjetskog rata, također bila izgrađena u marokanskom stilu). Židovi Meknesa su se oduvijek rado sjećali sultana-osnivača grada kao snažnog vladara koji je uvijek štitio Židove.

Fes

Smješten sjeverozapadno od planina Atlasa među brdima na obali istoimene rijeke, grad Fes ili Fez je u našim krajevima najpoznatiji po posebnoj vrsti crveno obojenih kapa koje se prema gradu i same nazivaju “fes" ili “fez", a koje je jedan od kasnih otomanskih sultana bio propisao kao obavezni dio nošnje muslimanskih stanovnika Otomanskog carstva, čime su bili stigli i u Bosnu i Hercegovinu. S nekih 1,11 milijuna stanovnika, to je i drugi najveći grad države – jedino je Casablanca još veća. Osnovan je još vrlo rano, u osmom ili devetom stoljeću; danas ga se smatra glavnim religijskim i kulturnim centrom zemlje, što mu je priskrbilo nazive “Atena Afrike" te “Meka Zapada". Iznad svega, od samih početaka se radi o velikom centru učenosti: gradsko sveučilište Al Karaouine/Al Quaraouiyne, osnovano (najprije kao džamija, a potom i kao vjerska škola – medresa) još sredinom devetog stoljeća, je danas najstarije svjetsko sveučilište koje je još uvijek u funkciji. Gradska medina, izgrađivana između devetog i četrnaestog stoljeća, je danas najveća pješačka zona na svijetu, s nekih devet tisuća većinom bezimenih uličica – smatra ju se najznačajnijom u cijelom arapskom svijetu. Zanimljivo je i da je medina originalno bila podijeljena na dva dijela – “Stari" Fes (“Fes El-Bali"), te “Novi" Fes (“Fes El-Jdid"), kojeg je u trinaestom stoljeću osnovala dinastija Marinida; oba dijela stare gradske jezgre su kasnije srasli u jedno. Grad je u cijelosti prepun monumentalnih srednjovjekovnih spomenika na svakom koraku. Uz brojne džamije i medrese, najznačajniji gradski spomenici su “Zawiya" (mauzolejski kompleks) glavnog utemeljitelja grada, sultana Moulay Idriss-a II (lako ga je pomiješati s Moulay Idrissom I, koji je pokopan u vlastitom svetom gradiću blizu Volubilisa), zatim Funduk (tradicionalno prenoćište, otprilike starinski arapski hotel) al-Najjarine s pripadajućom istoimenom lijepo ukrašenom javnom česmom, te mnogi drugi. Poput Meknesa, i Fes ima posebne poveznice s kulturom sefardskih Židova; dapače, nakon što je morao pobjeći iz Andaluzije, u Fesu je neko vrijeme živio i jedan od najpoznatijih židovskih mudraca svih vremena, Moses Maimonides.

Naposljetku, uz sve brojne spomenike srednjovjekovnog te kasnijih razdoblja, Fes je i centar tradicionalnih zanata, među kojima se posebice ističe kožarstvo: malo sjeveroistočnije od džamije i sveučilišta Karaouine se nalazi najveća od tri tradicionalne gradske štavionice, gdje se kože ovaca, koza, krava i deva polako štave u ne baš ugodno aromatičnoj mješavini goveđeg urina, balege golubova, soli, živog vapna i vode. Kad jednom vidite postupak, time postaje nevjerojatnije da iz njega rezultiraju izvanredni gotovi kožni predmeti lokalnih majstora. Uz industriju kože, tkanje ćilima je još jedan od tradicionalnih gradskih zanata, zanimljivo i kao proces i kao izvor suvenira koji se ovdje mogu kupiti.

Ifrane

Ifrane je gradić od petnaestak tisuća stanovnika, smješten u planinama Srednjeg Atlasa na sjeveru zemlje, na 1665 metara nadmorske visine. Privučeni ovamo alpskom klimom, tadašnji francuski kolonijalni gospodari ga osnivaju kao zimovalište u europskom stilu rezervirano isključivo za njih. Izgrađen je u stilu francuskih alpskih koliba (“chalet"); naravno, kako to već biva, kraj koliba je također brzo niknulo marokansko naselje. Danas je Ifrane i ljetni i zimski grad-resort, s toplim ljetima te snježnim i često vrlo hladnim zimama; vrlo je popularan i među domaćim turistima, a s obzirom na alpsku klimu, krajolik i skijaške staze ga se često neformalno naziva i “malom marokanskom Švicarskom." Blizu grada je šuma cedrovine Cèdre Gouraud, s kolonijom berberskih makaki majmuna; okolne šume su većinom cedar i zapadnomediteranski grmoliki hrast.

Midelt

Midelt je marokanski grad jabuka, smješten između Srednjeg i Visokog Atlasa, na visini od 1508 metara na visoravni, u poljoprivrednom kraju na cesti koja od Meknesa i Fesa vodi za Errachidiu dalje na jugu. Stanovništvo su većinom Berberi, a međunarodnog stanovništva gotovo da i nema, što gradu daje posebni pečat autentičnosti. Grad i okolica su, uz jabuke, poznati po uzgoju i proizvodnji hrane: orasi, nar, šljive, marelice, žitarice, te kvalitetno i raznovrsno povrće, a uz to uzgoj i proizvodnja janjetine i kozletine, te uzgoj pastrva.  Osebujni kruh “abadir" koji se ovdje proizvodi ima promjer od metra i može nahraniti do četrdeset osoba.

Errachidia

Poznat i po starom imenu Ksar es-Souk, ovaj grad od nekih devedesetak tisuća stanovnika se smjestio na lijepoj lokaciji na obroncima Atlasa, na nekih 1000 metara nadmorske visine, okružen planinskim vrhovima koji dosežu do 3200 metara. Ovdje je odavno postojalo najprije važno karavansko, a u novije doba trgovačko raskršće između kraljevskih gradova Maroka i afričkog juga. Ovdašnja dolina Ziz koju je oformila istoimena “rijeka bez ušća" koja s Atlasa teče u Saharu je poznata po brojnim nasadima palmi, te godišnjem festivalu datulja. Ono što ovdje najdojmljivije posjetiteljima ilustrira činjenicu da se iz krajolika cesta ovdje definitivno prelazi u krajolik pustinjskih karavana jest to što se za daljnje istraživanje pustinjskog Maroka prelazi u džipove: pustinjski putevi nisu prilagođeni za svakodnevna motorna vozila.

Erfoud

Ovaj berberski grad-oaza od nekih 24000 stanovnika smješten je u bilizini Merzouge i pješčanih dina Erg Chebbi; stoga ga se katkad naziva i “vratima Sahare." Ne seže toliko u prošlost kao druga mjesta u okolici: sagradili su ga pretežno Francuzi, slijedeći rutu rijeke Ziz. To naravno ne znači da tu nema zanimljivih drevnih spomenika: Ksar Maadid, smješten nekih 5 kilometara od grada, je tipično utvrđeno berbersko pustinjsko selo sa zidinama od cigle sušene na suncu. Blizina turističkih lokacija je dovela do razvoja hotelskog i restoranskog smještaja; međutim, uz turizam, Erfoud se specijalizirao za dvije druge vrste gospodarstva. Prva je filmska industrija – Erfoud je postao baza za snimanje filmova diljem spektakularne pustinjske okolice: lista uključuje akcijski spektakl “Mumiju" te film o Jamesu Bondu SPECTRE. Druga, i još neobičnija, proizašla je iz činjenice da su znanstvenici koji se bave istraživanjem Marsa identificirali da lokalna pustinja mnogim karakteristikama odgovara nekim dijelovima površine Marsa; kao rezultat, u sklopu suradnje s centrom za istraživanja svemira u austrijskom Innsbrucku, koji su onda ovdje testirali prototipe za svemirska odijela i makete rovera.

Merzouga

Grad Merzouga, smješten duboko u unutrašnjosti zemlje istočno od gorja Atlasa, je mjesto na kojem Sahara preuzima primat – grad je odavno centar pustinjske karavanske trgovine s devama, u pustinji žućkasto-oker nijansi prema granici s Alžirom. Glavna atrakcija za koju je ovaj grad baza su ipak izleti u pustinju – za ovo je ključna blizina velikog polja premještajućih dina (što je inače i značenje riječi “erg" – “more pijeska" koje stalno premješta vjetar i stoga nijedna biljka tu ne može uhvatiti korijena, to jest pustinja kakvom si ju zamišljamo prema filmovima). Erg Chebbi je veliko, čuveno polje dina, najveće u Maroku, koje se u blizini Merzouge uzdižu iz kamenite pustinje (“hamada"). Merzouga je stoga glavna baza za istraživanje ovih dina i okolice 4×4 džipovima, ili pak ležernije na devama.

Rissani

Smješteno nekih četrdesetak kilometara od Merzouge, također u blizini dina Erg Chebbi, mjesto Rissani je sa svojih dvadesetak tisuća stanovnika najbliže veće naseljeno mjesto ovom moru pijeska.

Grad je također i stara prijestolnica regije Tafilalet/Sijilmasa, što je postao nakon uništenja istoimenog grada u šesnaestom stoljeću. Mauzolej Moulay Ali Cherif-a, pradjeda osnivača današnje marokanske kraljevske vladajuće dinastije Alaouite, je smješten na južnom rubu grada. Rissani je poznat i po souk-u za kojeg je glavni sajmišni dan utorak, a souk je poznat je po kozjim kožama i predmetima od štavljene kože; Ksar Abbar je izvanredno pitoreskna napuštena utvrda iz devetnaestog stoljeća i još jedna gradska atrakcija, smještena nekih 5 minuta vožnje jugoistočno od centra; ovdje su nekad zatvoreni držani nepoželjni ili problematični članovi marokanske kraljevske obitelji; naposljetku, nekolicina ukrašenih gradskih dveri na prilaznim cestama upotpunjuje doživljaj. Grad je tradicionalno bio naseljen i Židovima: uz židovsko groblje, tu je još i podatak da je u gradu rođen izraelski mudrac i mistik Baba Sali.

Marrakesh

Grad Marrakesh je jedno od onih posebnih mjesta na svijetu koje čovjeku aktivira sva čula odjednom.

Poznat je i po nadimcima “Biser juga," te “Crveni grad" – ovo potonje prema zapravo ne crvenim, nego svijetloružičastim zidinama koje opasuju staru gradsku medinu. Marrakesh je smješten u centralnom dijelu Maroka, a utemeljila ga je u jedanaestom stoljeću dinastija Almoravida. Vrtovi Menara potječu iz dvanaestog stoljeća; zajedno s vrtovima Abdal iz istog razdoblja i gradskom medinom upisani su na listu svjetske baštine UNESCO-a. Palaču El Badi, što se obično prevodi kao “Neusporediva", je krajem šesnaestog stoljeća dao izgraditi sultan Ahmad al-Mansur. Danas je to dobro očuvana ruševina (većina dekoracija dobavljenih s područja od Italije do Malija je tijekom stoljeća poskidana i korištena u izgradnji novijih zgrada) koja svjedoči o zlatnom dobu hispano-maurske arhitekture. Palača Bahia je novija, iz devetnaestog stoljeća, s prelijepo ukrašenim stropovima i unutrašnjim vrtovima te dvorištima.

Grobnice Saadijske dinastije su jedna od najljepših gradskih atrakcija; izgrađene u petnaestom stoljeću, te prelijepo dekorirane s polikromnim pločicama, bile su stoljećima “zagubljene" nakon što je kasniji vladar dao zazidati vrt u kojem se nalaze; ponovno su otkrivene tek s dolaskom fotografije iz zraka tijekom 1920tih godina. Džamija Koutoubia na jugozapadu gradske medine potječe iz dvanaestog stoljeća; posebno je zanimljiv čak 77 metara visok minaret. Muzej Dar Si Said, smješten u istoimenoj palači s kraja devetnaestog stoljeća, nudi zbirke tradicionalne marokanske narodne umjetnosti i rukotvorina. Vrtovi Majorelle su najpopularniji vrtovi grada; francuski umjetnik Jacques Majorelle je ovdje formirao jedinstveni kompleks botaničkog vrta posvećenog kaktusima, palmama i cvijeću, u kontekstu šarenih zgrada kojima dominira modra nijansa koja je po umjetniku dobila ime “Majorelle Bleu"; kasniji vlasnici su uključivali pokojnog francuskog modnog dizajnera Yves Saint-Laurent-a, a vrtovi su danas muzej otvoren za javnost. Još jedan fascinantni gradski muzej je Dar El Bacha (u prijevodu “Pašina kuća"), kao izvanredan primjer posebne marokanske arhitekture “riad".

Komercijalno srce grada je u njegovih čak osamnaest soukova, koji nude robu kao što su tepisi, proizvodi od kože i drveta, proizvodi od bakra i mjedi, šareni lusteri, mirisi, začini i prirodne boje… A što se pak tiče kulturnog srca Marrakesha, to bi bio legendarni trg Jemaa el-Fna, s brojnim štandovima, restoranima i zalogajnicama, živom glazbom, krotiteljima zmija i svim mogućim i nemogućim najšarolikijim atrakcijama – ne radi se slučajno o najpoznatijoj turističkoj lokaciji Maroka uopće.

Tinghir

S nekih 42000 stanovnika te smješten južno od gorja Visokog i sjeverno od gorja Niskog Atlasa, grad Tinghir je izrastao na velikoj oazi u podnožju planina. Grad je poznat po bujnim nasadima palmi: voda oaze je sustavom cijevi i kanala za navodnjavanje dovedena na najveću moguću površinu, a pod zemljom ima dovoljno mjesta da i tijekom rijetkih, ali vrlo intenzivnih kiša sva voda u nekoliko dana odlazi pod površinu zemlje. Ovo je u pustinji bitno – s obzirom na to da je obično na djelu nedostatak tla koje bi moglo upiti višak vode, obilne kiše u pustinji obično izazivaju poplavne bujice dovoljno opasne da se je statistički lakše utopiti u pustinji nego u nekom vodom puno bogatijem kraju. Konfiguracija oaze od Tinghira ovdje čini iznimku. U blizini grada su pak atrakcije-čudesa prirode: s obzirom na okruženost visokim stjenovitim pejzažem, cesta koja ovuda vodi se naziva i cestom “1000 kasbi", prema prirodnim kamenim gromadama koje oblikom pomalo podsjećaju na monumentalne zidine marokanskih kasbi. Visina kanjona varira, ali na najvišim i najstrmijim dijelovima doseže i do 400 metara. Stjenoviti pejzaž su izdubile dvije rijeke tijekom svojih posljednjih pedesetak kilometara spuštanja niz obronke Atlasa: Todgha i Dades. Kanjon Todgha je najspektakularnija atrakcija Tinghir-a, a njegov najspektakularniji dio su posljednjih pola kilometra: kanjon se sužava u tek desetak metara široku kamenu stazu, a glatki zidovi se uzdižu ravno nekih 160 metara uvis s obje strane. Tijekom sušne sezone, voda će kanjonom jedva teći; međutim, tijekom kišne se kanjon pretvara u snažnu bujicu.

Aït Benhaddou

Ovo tradicionalno utvrđeno selo (“ksar") smatra se najljepšim spomenikom marokanske vernakularne arhitekture uopće. Smješteno na staroj karavanskoj ruti između grada Marrakesha i Sahare, utvrđeno je još tijekom jedanaestog stoljeća, u doba Almoravida. Iako građevine gotovo sigurno nisu više one originalno sagrađene, metode i arhitektura se zacijelo također tijekom dugog razdoblja postojanja nisu značajnije mijenjali. Strateški smještaj mjesta određen je njegovim položajem u dolini Ounila, na jednoj od najvažnijih transsaharskih karavanskih ruta, dapače jednoj od tek nekoliko takvih postojećih, koja planinski prijevoj Tizi n’Tichka i preko njega Marrakesh spaja s dolinom Draa na rubu Sahare.

Ksar je konačno u dvadesetom stoljeću, s razvojem modernog transporta, izgubio na važnosti. Danas je primarno ovdje kao jedna od najpoznatijih turističkih atrakcija Maroka: u njemu živi tek nekoliko obitelji, a većina stanovnika danas živi u modernim kućama na drugoj obali rijeke, baveći se pretežno poljoprivredom. To pak znači kako je Aït Benhaddou većinom prepušten posjetiteljima, koji se šetajući među zidinama i visokim kulama od gline mogu izgubiti zamišljajući da su se vratili ravno negdje u svijet i doba doba Tisuću i jedne noći… pravi raj za upijanje dojmova i fotografiranje. S vremena na vrijeme se i ovdje snimaju filmovi, što stanovnici koriste za nužnu obnovu i održavanje mjesta koje bi inače postepeno podleglo elementima. Čarobno!

Ouarzazate

Grad Ouarzazate, što na berberskom znači “Bez buke/Bez vreve", se smjestio skoro točno u geografskom središtu Maroka, na 1160 metara visokoj pustoj visoravni južno od Visokog Atlasa te sjeverno od pustinje. Najpoznatija gradska atrakcija je Kasba Taourirt, izgrađena u sedamnaestom, a od devetnaestog stoljeća dograđivana i proširivana u vlasništvu utjecajne lokalne obitelji Glaoui, čiji najpoznatiji član Thami El Glaoui je kao paša od Marakeša igrao ključnu ulogu tijekom cjelokupnog razdoblja francuske kolonijalne vlasti nad Marokom u dvadesetom stoljeću. Filmska industrija Ouarzarzate-a je još razvijenija nego u Erfoud-u; dapače, ovdašnji filmski Atlas Studios je površinom najveći studio za snimanje filmova na čitavom svijetu uopće, a pri svemu tome nije jedini ovdje. Projekti koji su barem dijelom ovdje snimani protežu se od klasika koji je pustinju i doveo na film – “Lawrence od Arabije", pa sve do “Igre prijestolja" u najnovije doba. U gradu postoji i filmski muzej. 

Zašto posjetiti Maroko?

1. Fascinantna egzotična kultura i povijesni spomenici: od elegantnih kraljevskih gradova preko vjerskih spomenika i srednjovjekovnih utvrda, pa sve do najstarijeg sveučilišta na svijetu ili mističnog šarolikog Chefchaouena, Maroko nudi neke od najzanimljivijih i najdojmljivijih iskustava ne samo u okviru Magreba, nego i uopće. 

2. Raznolikost ponude: spomenici rimskog doba, utvrde, gradovi i raznovrsne sakralne i svjetovne građevine islamskog srednjeg vijeka, prštavo šarenilo novijeg doba koje u harmoničnu cjelinu spaja lokalnu tradiciju i moderne utjecaje, geografski kontrasti koji u jedno objedinjuju obale Sredozemlja i Atlantskog oceana, vrtoglave planine Atlasa, te naposljetku i saharska pustinja s morima pijeska – malo gdje na svijetu se na jednom mjestu može doživjeti ovakve nevjerojatne kontraste, koji svejedno mimo svake logike djeluju savršeno izbalansirano – doista poseban doživljaj!

3. Shopping: suveniri, odjeća, kožni predmeti, ćilimi, rukotvorine, začini, što god želite “od igle do lokomotive" – brojni soukovi Maroka su među najprštavijima i najbogatijima na svijetu uopće (naravno, uz obavezne rituale cjenkanja).

4. Kuhinja: egzotično začinjena, bogata, drugačija od ostatka Magreba, okarakterizirana obilatim korištenjem začina i neobičnim kombinacijama okusa, kao na primjer meso u začinjenom umaku od rajčica i marelica. Od pića se preporuča izvanredni marokanski zeleni čaj s dodatkom metvice, dok se za osvježenje preporučaju posebne lokalne kombinacije kao što je na primjer sok od svježe cijeđenih naranči, kojem se u Maroku još dodaje i malo vodice od narančinog cvijeta.

5. Gostoljubivost: gostoljubivost marokanskog naroda je jednostavno legendarna.