Istanbul kroz povijest (1. dio)
Istanbul kroz povijest (2. dio)
Naravno, nijedno iskustvo Istanbula ne bi bilo potpuno bez još jedne svari po kojoj je ovaj grad nadaleko čuven – radi se naravno o shoppingu!
Ako volite mirise i okuse Orijenta, turske slatkiše (npr. baklava, ratluk, marcipan od pistacija), začine, kavu, čaj i tome slično – Egipatska tržnica, locirana blizu obale Bospora, je tu kao stvorena za vas, nema što od navedenog tu nećete naći.
Za sve ostalo, kako se ono kaže „od igle do lokomotive”, tu je ogromna natkrivena Kapali čaršija. Suveniri, tekstil, kožni proizvodi, keramika, staklo, zlato i dragulji – što god želite tu možete naći u nekom od preko četiri tisuće trgovina. Ako se zagubite u tom golemom labirintu, nema problema – lokalni prodavači će vas vrlo rado uputiti ako ih pitate, a ne brinite se ako oni ili vi ne znaju engleski – prodavači su ovdje toliko vješti da će vam sve što treba ako treba uspjeti popuno razumljivo objasniti rukama i nogama – ovo su pravi europski majstori komunikacije gestikuliranjem, tu im čak ni Talijani nisu ni do koljena.
Na obje tržnice, ako razmišljate o kupnji nekog vrednijeg predmeta, obavezno se za isti cjenkajte.
Tko pak voli romantiku, neka obavezno navrati još do stare gradske jezgre posjetiti Suleymaniju, džamiju Sulejmana Veličanstvenog.
Izgrađena je na vrhu najvišeg brda starog grada Istanbula, a projektirao ju je genijalni arhitekt Mimar Sinan, inače i sam sahranjen u kompleksu ove džamije; danas se smatra najznačajnijom džamijom cijelog Istanbula.
Predivna je, a opet unatoč monumentalnosti nekako najviše napravljena po ljudskoj mjeri – manje kabasto vezana uz zemlju od Aje Sofije, a opet manje usmjerena izravno nebesima od Plave džamije, Suleymanija je na zlatnoj sredini, jednako nekako pripada i zemlji i nebesima.
A ono što ovu džamiju čini posebno romantičnim mjestom jest to da je ona ujedno i spomenik najveće ljubavi koju je neki sultan imao za svoju suprugu.
Ako ste prije par godina gledali tursku seriju o Sulejmanu, ponešto ćete znati i o njegovoj supruzi poznatoj po imenu Hürrem (u Turskoj) ili Roxelana (u Europi).
Iako je kao sve dvorske priče puna spletaka i tome sličnog, u konačnici se radi o najpoznatijoj ljubavnoj priči cijelog Otomanskog carstva svih vremena. A to i povrh vrhunske Sinanove arhitekture ovoj građevini daje i izrazito romantičnu dimenziju – tu naime leže sahranjeni Sulejman Veličanstveni i njegova Hürrem.
Na kraju, valja nam spomenuti i dva “naše gore lista” koji su u doba vladavine Sulejmana Veličanstvenog “drmali” Otomanskim carstvom – Rustem-paša Hirwat i Piyale-paša (katkad se piše i kao Piali-paša) Hirwat.
Za ono „Hirwat” – pa, ako ste se ikad pitali kako se kaže „Hrvat” na turskom jeziku, točno tako!
(A Hrvatska se kaže – Hirwatistan).
Rustem-paša Opuković je bio rođeni Skradinjanin.
Rođen oko 1500. godine, odveden je mlad u Tursku u sklopu takozvanog „devşirme”, to jest danka u krvi – djeca koja su katkad milom, katkad silom odvođena iz kršćanskih obitelji na osmanlijskim teritorijima, te onda školovana za sultanove elitne ratnike i upravitelje.
Bistar, dobro obrazovan, vrlo ambiciozan, a opet poznat po mirnoći i mirnom nastupu, Rustem napreduje – najprije postaje nadglednik konjušarnice, zatim Sulejmanov osobni konjušar, pa tutor sultanovim sinovima, da bi na kraju dogurao do sultanovog zeta oženivši Sulejmanovu jedinu kćer Mihrimah, te na kraju postao i veliki vezir, znači druga po važnosti ličnost Otomanskog carstva nakon sultana.
Napredovanje mu je dobrim dijelom olakšalo savezništvo sa Sulejmanovom omiljenom ženom Hürrem; njezine intrige su dovele do toga da je Sulejman dao pogubiti prethodnog velikog vezira Ibrahim-pašu, što je Rustemu otvorilo put da sam zauzme taj položaj.
Rustem je pak zauzvrat pomogao Hürrem da se riješe Šehzade Mustafe, sultanovog najstarijeg sina i prijestolonasljednika, koji nije bio sin Sulejmanove omiljene žene Hürrem, nego njegove glavne žene Mahidevran (Hürrem je inače rodom bila najvjerojatnije Poljakinja, a Mahidevran Albanka ili Crnogorka.)
To su postigli tako što su uvjerili Sulejmana da mu Šehzade Mustafa potajno „radi o glavi”, na što je ovaj istoga dao pogubiti.
Iako te spletke djeluju doista jezivo, treba pritom imati na umu što bi se prema osmanlijskom dvorskom običaju dogodilo da je Šehzada Mustafa ikad postao sultanom – isti dan bi svi sinovi od Hürrem bili ceremonijalno zadavljeni, tako da se tu doista za sve uključene radilo o životu ili smrti.
Za Rustema se pričalo da za razliku od većine velikodostojnika ne prima mito; međutim, svejedno je do smrti nekako postao najbogatiji građanin Osmanlijskog carstva u to doba.
Poznat po diplomatskoj i administrativnoj efikasnosti, uspio je skupiti sredstva za Sulejmanov najdraži projekt – gorespomenutu džamiju Suleymaniju.
Za razliku od mnogih velikih vezira, Rustem je uspio umrijeti prirodnom smrću.
Ukoliko ga želite otići „pozdraviti” kao našijenca, grob mu se nalazi u sklopu Šehzade džamije u četvrti Fatih, a ako želite pogledati njemu najdraži osobni projekt, čeka vas Rustem-pašina džamija, na ulici Hasircirlar Çarşisi, koja se od Suleymanije spušta prema obali.
Obje navedene džamije je projektirao genijalni Mimar Sinan.
Piyale-paša, iako nepravedno manje poznat, je pak bio najjači turski admiral svih vremena, s postignućima o kojima je i danas puno poznatiji otomanski admiral Piri Reis mogao tek sanjariti.
Rođen u Vignju na Pelješcu, zarobljen kao štitonoša u bitci kod Mohacsa gdje su Turci do nogu porazili ugarsko-hrvatsku vojsku, Piyale-paša je prešao na islam te napredovanjem postao ono što Turci zovu „kapudan-paša”, to jest „paša svih kapetana.”
A koja su mu bila postignuća?
Pa, idemo redom: da nije bilo njega, ne bi bilo niti Napoleona – Piyale-paša je naime turskom flotom osvojio Korziku za tadašnje turske saveznike Francuze, kao i Napulj (kojeg Francuzi, za razliku od Korzike, ipak nisu uspjeli i zadržati.)
U bitci kod otoka Djerbe (današnji Tunis) 1560. godine je pak tako porazio flotu Svete lige (europske sredozemne pomorske sile s izuzetkom Francuske, koja je bila u savezništvu s Turcima) da Španjolci nisu slijedećih desetak godina bili u stanju mornaricom uopće biti ikakva prijetnja Turcima.
Čuveni admiral Giovanni Andrea Doria se tu jedva spasio neslavno zbrisavši čamcem.
A povrh svega toga, za razliku od Rustema, Piyale je bio i vrlo human – tako je ostala zabilježena anegdota iz bitke za otok Maltu: kad su Turci uspjeli osvojiti malu tvrđavu svetog Elma koja je čuvala prilaz glavnim utvrdama malteških vitezova, zapovjednik janjičara Kara Lala Mustafa je dao izmasakrirati sve preživjele do zadnjega – pa se oko toga na krv i nož posvađao s Piyale-pašom, koji mu je najprije objasnio da s moralne strane nije imao razloga za zvjerstva jer su se branitelji utvrde tek hrabro branili, a s praktične pak strane zamolio istoga da mu objasni kako nakon toga što je upravo izveo točno misli branitelje u preostalim, glavnim utvrdama nagovoriti na predaju.
Piyale-paša je već bio u zasluženoj mirovini kad je ujedinjena flota Svete lige u bitci kod Lepanta potpuno porazila tursku mornaricu (pri čemu je s kršćanske strane poginulo više od 3000 Hrvata, u spomen činjenici da se Hrvate obično nalazi na obje strane tolikih velikih bitaka u povijesti.)
Nakon poraza kod Lepanta, veliki vezir Mehmed-paša Sokolović je pozvao Piyale-pašu da u što kraćem izgradi novu flotu, što je ovaj i učinio, svojom uobičajenom efikasnošću.
Doista je ironična činjenica da je ličnost takvog kalibra sposobnosti i humanosti danas u Hrvatskoj potpuno nepoznata (potpisnik ovih redaka niti uz jako puno truda nije uspio saznati ni kakvo mu je bilo originalno ime) – pa, kvragu, ako je Piyale već bio najjači otomanski admiral svih vremena, valjda bi zaslužio nekakav spomenik u rodnom Vignju!
A ako netko prigovori tome što se borio na otomanskoj strani – pa, niti Habsburzi nisu baš Hrvati, a u Otomanskom carstvu tog doba su i ljudi neplemenitog podrijetla mogli sposobnošću napredovati do najviših položaja – što je pak u habsburškoj Hrvatskoj jedva katkad uspijevalo čak i najvišem hrvatskom plemstvu.
Ukoliko imate vremena, možete otići pogledati Piyale-pašinu džamiju i grobnicu na zapadnoj strani Bospora u četvrti Kasimpaşa – još jedno arhitektonsko remek-djelo Mimara Sinana, a kako je manje poznata, moći ćete posjetiti „našijenca” u intimnijoj atmosferi, bez gomila turista koji obilaze poznatije lokacije grada.