Istanbul kroz povijest (1. dio)
Istanbul kroz povijest (3. dio)
Povijesna jezgra Istanbula se nalazi na poluotoku južno od Zlatnog roga; centar povijesne jezgre je pak golemi trg Sultanahmet.
U Konstantinovo doba, tu je bio hipodrom za utrke kolima s kapacitetom od stotinjak tisuća ljudi, znači veličine koje se ne bi posramio niti jedan moderni stadion – a hipodrom je bio puno više od stadiona, neslužbeni centar javnog života u gradu u kasnorimsko te bizantsko doba, tako da uz službeno ime Sultanahmet trg i danas ima neslužbeni nadimak „hipodrom.”
Danas je to golemi trg, ugodno pun zelenila, s par zanimljivih spomenika.
Neki od njih su tu još iz doba Hipodroma – na jugozapadnom kraju trga se tako nalazi „Konstantinov obelisk”: tu se ne radi o Konstantinu osnivaču grada, nego o bizantskom caru Konstantinu VII Porfirogenetu (istom onom koji je u svojim zapisima spominjao Hrvate kao pomorsku silu na tadašnjem Jadranu), koji ga je dao restaurirati u 10. stoljeću. Kad je točno sagrađen, to nitko ne zna, brončane ploče kojima je nekad bio prekriven su nestale još kad su ih 1204. odnijeli križari, a tijekom otomanskog doba je krnji ostatak obeliska radi neravne površine bio omiljeno mjesto gdje su sultanovi elitni vojnici – janjičari pokazivali svoju fizičku spremu penjući se po obelisku.
Sjeveroistočno od Konstantinovog obeliska nalazi se brončani Zmijski stup.
Oblik mu je sačinjen od tri isprepletene zmije; glave im danas fale, komad jedne se čuva u Arheološkom muzeju, a priče o tome kako je stup ostao bez zmijskih glava variraju od toga da su same jednostavno otpale početkom 18. stoljeća, pa do legende kako je tu „intervenirao” izrazito pijani poljski plemić-diplomat sa sabljom u ruci, iz samo njemu znanih razloga.
Što je doista šteta, jer ovaj spomenik potječe iz zlatnog doba klasične Grčke: originalno se nalazio u proročištu u Delfima, a izrađen je u 5. stoljeću prije nove ere kao zahvala bogu Apolonu za grčku pobjedu nad vojskom perzijskog cara Darija kod Plateje – znači, Povijest s velikim „P”!
Dalje sjeveroistočno, tu je komad drevnog Egipta – obelisk faraona Tutmozisa III, izrađen od ružičastog granita, kojeg je rimski car Teodozije dao ovamo dopremiti.
Na koncu, tu je još i jedan puno moderniji spomenik – natkrivena „Njemačka česma”, izgrađena u neobizantskom stilu u čast posjeta njemačkog cara Wilhelma II Istanbulu krajem 19. stoljeća.
Nešto istočnije od sjeveroistočnog kraja Sultanahmeta smjestila se najpoznatija građevina Istanbula uopće – Aja Sofija.
Izgrađena je u 6. stoljeću kao životni projekt bizantskog cara Justinijana, te je odmah postala najimpresivnijom tad postojećom kršćanskom katedralom uopće. Nakon crkvenog raskola postaje centrom pravoslavnog kršćanstva, a nakon turskog osvajanja Carigrada je pretvorena u tada najugledniju džamiju islamskog svijeta; od Atatürkovog vremena naovamo je postala muzej.
I to kakav muzej – rijetko gdje se kao ovdje isprepliću toliki stratumi povijesti.
Iz bizantskog doba, tu su osnovni oblik s kupolom, otad bezbroj puta kopiran u svim krajevima svijeta, pa onda freske kojima je bila oslikana – Turci ih nisu uništili, nego su ih jednostavno preličili kad su građevinu preuređivali u džamiju: na jednom dijelu možete vidjeti ostatke fresaka pronađene pod površinom zida prilikom jedne od nebrojenih restauracija, a mjestimično ćete naići i na originalne bizantske mozaike; na podu se pak nalazi krug od sjajnog mramora koji je predstavljao „pupak”, to jest centar svijeta, a označava mjesto na kojem su bili krunjeni bizantski carevi.
Iako je zgrada u to doba bila revolucionarno postignuće, svejedno nije u potpunosti građena iznova – u nju su uzidani neki od monumentalnih stupova jednog od sedam svjetskih čuda antike, Artemidinog hrama u Efezu, a u unutrašnjosti se nalaze i dvije goleme kamene urne, svaka od kojih je isklesana od jednog jedincatog komada kamena, a ovamo su navodno dopremljene iz helenističkog Pergamona.
Iz turskog doba tu su s vanjske strane četiri minareta i izvori vode za ritualno pranje pred molitvu; u unutrašnjosti su dva ključna elementa svake džamije, mirhab i minbar. Mirhab je niša u zidu koja označava pravac prema Meki, a minbar je povišeni podij s kojeg muslimanski svećenik vodi molitvu – znači, otprilike ista stvar kao oltar i propovjedaonica.
Uz to je tu još pregršt apstraktnih dekoracija iz doba dok je Aja Sofija bila džamija: apstraktne šare se tu tako isprepliću s bizantskim mozaicima i figurativnim freskama, pri čemu se sve stapa u potpuno jedinstven dojam.
Na kraju treba još napomenuti kako je Aju Sofiju u doba Sulejmana Veličanstvenog dogradio najpoznatiji otomanski arhitekt Mimar Sinan: uz arhitekturu se naime bavio i zaštitom zgrada od potresa, tako da je tu dodao još vanjskih elemenata za podupiranje težine, te time produžio vijek ovoj jedinstvenoj građevini sve do danas.
Nedaleko od Aja Sofije, uz jugoistočni rub Sultanahmeta, nalazi se zgrada koja je pokušala i uspjela postići nemoguće.
Početkom 17. stoljeća, nakon doba Sulejmana Veličanstvenog, sultan Ahmed I je naložio Sedefkar Mehmed Agi, arhitektu-učeniku genijalnog Mimara Sinana, da izgradi novu džamiju koja će nadmašiti čak i Aju Sofiju.
Iako cijela ideja zvuči kao projekt taštine po definiciji osuđen na neuspjeh, Ahmed I i Mehmed Aga su mimo svih očekivanja i logike tu doista i uspjeli – iako je Aja Sofija doista fascinantna, Plava džamija je estetski gledano doista još malo ljepša i impresivnija čak i od Aja Sofije.
Jer Aja Sofija je predivna, ali ipak iz ponekog kuta izgleda malčice kabasto – Plava džamija je pak savršenstvo elegancije, vidljivo inspirirana i Ajom Sofijom, samo još ljepša.
S vanjske strane čak šest minareta – jedino u Meki ih ima sedam – a iznutra sva u rukom oslikanim pločicama iz Iznika (drevna Niceja), motivima biljaka i voća te islamske kaligrafije; za svjetlo se pak brinu bezbrojni vitraji na prozorima, a dominantna boja je naravno plava.
Međutim, nema opisa koji bi mogao predočiti sinergijsko savršenstvo te posebne atmosfere u Plavoj džamiji – čovjek ne mora biti ni musliman ni vjernik, a svejedno ga ovdje može ponijeti metafizička atmosfera.
Tako je i papa Benedikt XVI odabrao baš Plavu džamiju za tihu ekumensku meditaciju prilikom posjeta Istanbulu – a kad vidite Plavu džamiju, nitko vam neće morati objašnjavati zašto je odabrao baš nju – to je jednostavno bio prirodni izbor!
Preko puta od sjevernog kuta Sultanahmeta, nalazi se pak potpisniku ovih redaka najčarobniji dio stare jezgre Istanbula, iako manje poznat od ostalih atrakcija koje se tu može naći. Pod neglamuroznim turskim imenom „Yerebatan Sarnici”, što doslovno znači „podzemna cisterna”, tu se nalazi ulaz koji vodi pod zemlju.
A ispod tog ulaza se nalazi nešto što tehnički gledano jest tek cisterna za vodu – ali kakva cisterna!
Zaboravljena cijelo stoljeće nakon turskog osvajanja grada, ponovno je otkrivena tek kad su stanovnici prilikom kopanja bunara znali ne samo odmah naletjeti na vodu, nego su vjedrima znali zagrabiti čak i žive slatkovodne ribe.
Raskopavanjem je pronađena golema cisterna za vodu iz doba cara Justinijana, znači iz istog doba kao i Aja Sofija.
Međutim, ta je cisterna sva u najvećim i najljepšim grčkim i rimskim stupovima koji su ovdje dopremljeni sa svih krajeva Bizantskog carstva, plus dvije monumentalne glave gorgona – mitskih čudovišta s kosom od zmija; u plitkoj vodi pod stazama za razgledavanje plivaju nebrojene zlatne ribice, a diskretna svjetlost u boji cijelom prostoru daje sasvim jedinstven ugođaj – jednostavno čarobno.
Time ova najposebnija cisterna na svijetu doista zaslužuje svoj nadimak – Potopljena palača.
Sjeveroistočno od Aja Sofije, na vrhu klisure pod kojom je tromeđa Bospora, Mramornog mora i Zlatnog roga, smjestila se palača otomanskih sultana iz zlatnog doba osmanlijskog imperija, nadaleko čuveni Topkapi.
Ako vam ime nekako zvuči poznatije nego što biste pretpostavili – da, to ime doslovno znači „topovska kapija.”
Svaki kutak ove goleme palače svjedoči o skoro nezamislivom bogatstvu otomanskih sultana i imperija uopće. Unutra je cijeli skup muzeja, a za pomnije ih proučiti čovjeku bi trebali tjedni. Otomansko oružje, odjeća – sve se to može naći ovdje, na jednom mjestu.
Tu je i izložba dragulja, toliko vrijednih da ih niti jedna svjetska osiguravajuća tvrtka ne želi osigurati, jer im je vrijednost višestruko neprocjenjiva. Ako vas pak zanima prijestolje s kojeg je Sulejman Veličanstveni vladao – evo ga ovdje, s cijelom prijestolnom dvoranom.
Turiste pak posebno intrigira dio palače u kojem je bio smješten harem – obitavalište za brojne sultanove žene. U sultanovoj spavaćoj sobi se nalazi krevet zanimljivog formata – barem pet na pet metara, cinici bi rekli: idealno za sultana i pregršt žena iz harema istovremeno.
Kad se nauživate arhitekture i muzeja, obavezno se prošećite do ruba palače navrh klisure, za pogled dostojan sultana – tu je pogled još ljepši nego s Galata tornja, možete pogledom pratiti goleme teretne brodove koji prometujući Bosporom kroz golemi Istanbul iz ove perspektive djeluju tek poput malih ribarskih brodica.
To nas pak dovodi do još jednog karakterističnog istanbulskog iskustva – krstarenje Bosporom, znači na pola puta između Europe i Azije, uz pogled na brojne gradske atrakcije, te na mnoge tradicionalne (većinom drvene) vile-čardake imućnih građana iz otomanskog doba, koje je pjesnički najbolje opisao turski književni nobelovac Orhan Pamuk.