Istanbul kroz povijest (1. dio)

istanbul banner blog 1024x149 - Istanbul kroz povijest (1. dio)

Istanbul kroz povijest (2. dio)

Istanbul kroz povijest (3. dio)


Istanbul je grad s barem pet različitih imena. Počeo je kao Bizant, procvao kao Konstantinopolis, danas se naziva Istanbul, u našoj regiji često Stambol ili pak jednostavno Carigrad.

Danas je to najveći grad Europe, ako ga računamo u cijelosti: urbana zona Istanbula ima 15-ak milijuna stanovnika. Ujedno je to i jedini velegrad koji je, tehnički gledano, smješten na dva različita kontinenta – povijesna jezgra i jedan dio grada su na zapadnoj, europskoj obali Bosporskog tjesnaca, a drugi i danas veći dio je pak na istočnoj obali, znači u Aziji.

 

Ovaj grad je doista prepun povijesti.

Osnovan je davno u 7. stoljeću prije nove ere kao grčka kolonija grada Megare po imenu “Byzantium” (a koja će kasnije dati ime Bizantskom carstvu).

Međutim, iz opskurnosti ga je tek u kasno rimsko doba izvukla njegova strateška lokacija na Mramornom moru, između Bospora i Dardanela, na mjestu gdje je morala proći sva pomorska trgovina između Crnog mora i Sredozemlja, a koje je bilo posebno bitno jer je to postao jedan od glavnih pravaca iz kojih su invazije barbara prijetile poljuljanom Rimskom carstvu.

Prvi je vladar koji je svoju prijestolnicu premjestio na Mramorno more bio naš Splićanin Dioklecijan krajem 3. stoljeća nove ere; međutim, on nije stolovao ovdje, nego dosta jugoistočnije, na kraju najdužeg zaljeva istočne obale Mramornog mora, u Nikomediji (današnji Izmit).

Grad je procvao tek kad je, prepoznavši kvalitetu lokacije na samom Bosporskom tjesnacu, tu svoj novi glavni grad odlučio napraviti car Konstantin, inače također rođen u našoj široj regiji (u Nišu u današnjoj južnoj Srbiji, da budemo precizni. Konstantin je prvi kršćanstvu dao ravnopravan status nakon najgorih progona kršćana u doba Dioklecijana, koje je vodio car-suvladar Galerije, sam rođen u današnjem Zaječaru ne tako daleko od Niša).

Konstantin i njegovi nasljednici su od malog gradića načinili glavni metropolis kasnog Rimskog carstva, koji se nakon pada Rima u 5. stoljeću uspio održati još 1.000 godina kao prijestolnica Istočnog rimskog carstva, poznatijeg pod nazivom preuzetim od starog imena ovog grada – Bizantsko carstvo.

U 6. stoljeću, pod carem Justinijanom, Konstantinopolis dobiva svoju najpoznatiju građevinu – katedralu Svete Sofije („Haghia Sophia” na grčkom), čuvenu po kupoli koja je inspirirala kasniji stil gradnje pravoslavnih crkava, a nakon što je kasnije pod Turcima pretvorena u džamiju te dobila novo ime Aja Sofija, i cijeli turski stil gradnje džamija.

Tu su preko velikih rijeka današnje Rusije i Ukrajine stigli i Vikinzi – stoljećima je osobna straža bizantskih careva bila „Varangijanska garda” sastavljena isključivo od Vikinga.

Dapače, ako ste se ikad zanimali za vikinšku mitologiju, ideja Valhalle, monumentalno izgrađenog zagrobnog svijeta rezerviranog za hrabre, je originalno bila inspirirana najimpresivnijim postojećim gradom – ono, Gradom s velikim „G” – za kojeg su Vikinzi ikad čuli, a zvali su ga „Miklagard” – radi se naravno o Carigradu.

Iako je već Konstantin podigao gradske zidine, one su u današnje izdanje trostrukih zidova dovedene u doba cara Teodozija, po kojem su danas poznate kao Teodozijeve zidine. Stoljećima su uspijevale zaustaviti svakoga tko bi pokušao osvojiti Konstantinopolis – Carigrad.

Grad je svejedno 1204. spao tek na sjenu onog što je prije bio, svejedno se održavši još dva i pol stoljeća. Za to je bio odgovoran neočekivani zavojevač – križarski vitezovi koji su išli u Četvrti križarski rat su ga privremeno osvojili te potpuno opljačkali. Radilo se o istim križarima koji su, da bi Mletačkoj republici platili prijevoz brodovima, „usput” za Veneciju od hrvatsko-ugarske posade silom bili osvojili naš Zadar. To što su i Bizantinci i Hrvati i Mađari kršćani, križarima očito nije bilo previše bitno.

Dva i pol stoljeća nakon toga, Carigrad su 1453. godine opsjeli Turci Osmanlije pod sultanom Mehmedom II, te ga nakon duge opsade uspjeli i osvojiti.

Sultan Mehmed je tako dobio nadimak „Osvajač”, a Konstantinopolis – Carigrad je postao Istanbul.

Novi glavni grad rastućeg Otomanskog carstva, koje je stiglo sve do Beča, kojeg unatoč više opsada i pokušaja opsade ipak nikad nisu uspjeli osvojiti – kao što znamo iz povijesnih priča o Nikoli Jurišiću i Nikoli Šubiću Zrinskom.

Međutim, ono što se tu često zaboravlja je činjenica da su turski sultani ujedno sebe smatrali i izravnim baštinicima Bizanta – Mehmed Osvajač se proglasio onim što se na turskom kaže „Kaysar-i Rȗm”, što doslovno znači „Cezar od Rima”, to jest rimski car!

Osmanlije su pak 1517. proglasili Istanbul i centrom četvrtog, posljednjeg muslimanskog kalifata.

Ovakva dvojakost je ostala karakteristična za Istanbul sve do danas – jednom nogom u Europi, drugom nogom u Aziji. Istanbul jest postao primarno muslimanski grad, ali je pritom ostao vrlo kozmopolitski – tu su osim muslimana i dalje živjeli brojni kršćani i Židovi. Tako je sve do pred sam pad Otomansko carstvo bilo, realno gledano, tolerantnije od tadašnje Europe.

Treba se katkad i toga sjetiti – ali pričekajte kraj teksta, gdje ćete saznati ponešto i o bitnim Hrvatima u Otomanskom carstvu, koji su kod nas ostali skoro pa potpuno nepoznati.

Vrhunac moći i prestiža Istanbula bio je u doba najčuvenijeg otomanskog sultana Sulejmana Veličasnstvenog; njegov genijalni arhitekt Mimar Sinan je projektirao nebrojene posebne građevine po kojima je Istanbul danas najpoznatiji.

Slijedila je višestoljetna dekadencija, koja je trajala sve do nedugo prije Prvog svjetskog rata – Istanbul je postao poznat kao „najotkačeniji” grad za dekadentna uživanja imućnih žitelja i stranih poslanika – dan-danas se pričaju priče o beskrajnim jastozima flambiranima šampanjcem, i tome slično.

  1. godine takozvani „Mladoturci”, većinom moderno školovani vojni oficiri koji su htjeli konačno modernizirati otomansku državu i Istanbul, ruše posljednjeg sultana Abdul Hamid Hana II. (iako je institucija sultanata, sad tek kao marioneta, održana do 1922.) te uspostavljaju vojnu diktaturu.

Ta diktatura je pak 1914. ušla u Prvi svjetski rat na gubitničkoj strani Centralnih sila – Njemačke i Austrougarske, i time odigrala nesretan potez uslijed kojeg je Turska zauvijek izgubila carstvo, a malo je falilo i da Istanbul ne završi u Grčkoj – u kojem slučaju bi se danas zvao Konstantinopolis i bio glavni grad Grčke, a Atena bi danas vjerojatno bila tek povijesni kuriozitet.

Međutim, Grčka i pobjedničke države Antante su tu nakon predaje Centralnih sila 1918. ipak radile „račun bez krčmara” – nisu naime računali na Mladoturke, kao niti na jednog od njihovih oficira koji će postati prvi vladar moderne turske republike – izvjesnog Mustafe Kemala, poznatog kao Atatürk.

Mustafa Kemal se proslavio početkom Prvog svjetskog rata kao turski zapovjednik u krvavim borbama za Dardanelski tjesnac, na poluotoku Galipolje (turski „Gallipoli”), gdje su Turci uspjeli zaustaviti vojsku Britanskog carstva u pokušaju da se ratnom flotom probije kroz Dardanele u Mramorno more, pa direktno napadne Istanbul (britanski neuspjeh je bio toliki da je radi njega, potpuno uvjeren da će mu to značiti i kraj karijere, ostavku morao dati tadašnji zapovjednik britanskog Admiraliteta – izvjesni Winston Churchill).

Nakon kraja Prvog svjetskog rata, grčka vojska je uz prešutnu podršku Antante krenula osvojiti cijelu zapadnu Anatoliju; Mladoturci su im se suprotstavili pod vodstvom Mustafe Kemala, te ih potukli do nogu – bili bi i ušli u Atenu da ih tu nisu spriječile sile Antante.

Istanbul je tako ostao u Turskoj, a Mustafa Kemal je nastavio u miru činiti ono što kasni Osmanlije nisu bili u stanju – strogo odvaja vjeru od države, te kreće u prinudnu modernizaciju države i naroda koja će rezultirati modernom Turskom.

Međutim, iako je Istanbul time iz turske perspektive spašen, svejedno gubi na značaju – Mustafa Kemal naime premješta prijestolnicu u Ankaru, a Istanbul ostaje kao ekonomski najrazvijeniji i kulturno najznačajniji grad Turske, i tako sve do danas.

Stara jezgra Bizanta i kasnije Konstantinopolisa je nastala uz duboki, dugački zaljev Zlatni rog na zapadnoj obali Bosporskog tjesnaca. Ovaj zaljev je bio od presudne strateške važnosti za Konstantinov izbor mjesta za svoju novu prijestolnicu – luka je bila vrlo sigurna od nevremena, nužna za transport i trgovinu, a opet radi konfiguracije lagano obranjiva.

Danas ćete tu naći ugodno obalno šetalište, pa onda Galata most koji vodi preko Zlatnog roga. Most i okolna obala su obično puni lokalnih stanovnika koji pecaju. Ulovljene ribe odmah peku na kioscima uz obalu, što je opet malo upitnije, s obzirom da more oko kojeg živi 15-ak milijuna ljudi teško da može biti čisto. Radije se ipak držite ribljih restorana.

Onkraj mosta, na sjevernoj strani Zlatnog roga, u četvrti Karaköy, se nalazi izrazito strmo brdo prekriveno zgradama, a na vrhu je toranj kojeg su davno sagradili Genovljani (zato je toliko „zapadnog” stila arhitekture) – Galata toranj (doslovno „Galski toranj”), mjesto s kojeg puca najljepši pogled na cijeli Bospor kao na dlanu; ukoliko se poželite i razonoditi, cijeli toranj je u restoranima, kafićima i noćnim klubovima – top mjesto u Istanbulu za ugodan večernji izlazak.